Recenzija: Katja Štesl / Izdavač: Lud literatura / Tema: Ljubav, otpor &TD – Strip album, Ivana Armanini, 2023 / LINK IZVOR: LUD LITERATURA (SLOVENSKI JEZIK) / KOMIKAZE FEMICOMIX STRIPOTEKA
Između polja poezije i apstrakcije, igre i istraživanja
Ključna riječ: Komikaze. Ključna osoba: Ivana Armanini, pokretačica i voditeljica međunarodne mreže za stvaranje i promociju autorskog stripa preko 20 godina. Osim izložbi i radionica te različitih oblika umjetničkih kolaboracija, platforma uključuje i antologijske https://komikaze.hr/stripoteka-library/, časopis za autorski, umjetnički i alternativni strip koji je dvojezičan (na engleskom i hrvatskom jeziku) i izlazi jednom godišnje.
Do aktualnog 23. broja u njemu su objavljeni stripovi više od stotinu autorica. Naime, kao paralelni dio Komikaze neovisne strip mreže, razvija se i projekt Femicomix koji djeluje u široj regiji; U Sloveniji se, primjerice, povezao s festivalima Mesto Žensk / Grad žena, Rdeče Zore / Crvene zore i strip festivalom Tinta. Riječ je o jedinstvenom projektu poticanja, promocije i arhiviranja umjetničkog stvaralaštva žena u području nekomercijalnog stripa.
Jedan od sočnih plodova tih kreacija je Ljubav, otpor &TD / LOVE, RESIST ETC – zbirka stripova koju je Ivana Armanini kao autorica izradila samostalno, ali u sklopu širih projekata u posljednjih sedam godina, u sedam diy izdanja (fan-, riso- i web-zine). Tako se, zasebno odvojeni umjetnički radovi, ovdje primjetno stapaju jedan u drugoga, bez prekidanja ili odvajanja praznih stranica, bez indeksa ili numeriracije. Raspon tehnika, stilova, sadržaja, boja, oblika i atmosfera pruža uvid u raspon njezine autorske poetike.
Strip-zine scena je zanemarena na elitnim listama, u povijesnim ili žanrovskim pregledima i na policama knjiga zbog svoje prirode. Ne donosi profit, ne odgovara izdavačima, izvodi se u minimalnim nakladama, ne širi se marketinškim metodama nego po DIY (uradi sam) principima, a umjetniku omogućuje direktnu, iskrenu autorsku slobodu izražavanja. Mainstream treba nužno alternativu – otklone, odcjepljenja, zaobilaznice, o čemu Ivana kritički razmišlja: »Ideja otpora ključna je za underground, jer problematizira strip i scensku industriju koja je patrijarhalna, konzervativna i kičasta. Svjesno se rubno pozicionirajući jer je djelovanje iz polumraka življe, kreativnije i psihički zdravije”, kaže autorica.
Neki stripovi uključuju protestne slogane, kao što su “Moje tijelo – moj izbor” i “Ne znači ne”, ili subkulturna gesla, kao što su “Uradi sam ili umri! / DIY or die! ”, eksplicitnije aktivistički; drugdje se više radi o sugeriranim porukama nego o doslovnim značenjima. Mnogi stripovi, osobito jednostrani, svojim naglašenim vizualnim efektima, smjelošću, upadljivošću ili provokativnošću djeluju plakatno uvjerljivo. Među najšokantnijima su oni izvorno objavljeni u autorskoj zbirci BOTS / Based On the True Stories s uvodom Svetlane Slapšak, koji se temelji na pravim seksističkim medijskim izjavama javnih osoba nominiranih za nagradu “Bodeča Neža (Trnovita ruža)”, u stilu “žrtve silovanja i femicida same su si krive”. Cinična distanca i humor, međutim, u drugom su, blijeđem planu dobrog dijela strip-zbirke koja lebdi između polja poezije i apstrakcije, igre i istraživanja. Ovo su različiti odrazi iste stvarnosti čiji kut osvjetljenja trebamo dešifrirati svaki put iznova i svaki put drugačije. Šifre su temeljno određene vizualnošću; od likovnih tehnika poput digitalnog crteža i kolaža, do grafičkih tehnika poput sitotiska i risografije – uz prilagodbu formata originalnih verzija za objavu u zbirci, gdje se nažalost gubi jedinstvena umjetnička vrijednost samog medija – do pretjerivanja i pojednostavljivanja u naivnom stilu i geometrijskih redukcija, gdje bi se očekivalo da su likovi stvorenja. Zbirka u tako objedinjenom knjižnom formatu omogućuje stripu da pronađe čitatelje koji ga inače nikad ne bi upoznali, a možda im kroz špijunku pokaže što (umjetnički) strip može biti.
Ima, dakako, dosta komičnog samoizrugivanja i stalne metarefleksije medija, njegovih ograničenja i stereotipnih karakteristika. Neki stripovi, primjerice, na prvi pogled oponašaju klasičnu jedinstvenu mrežu od četiri ili devet kadrova po stranici, sa sadržajem nekonvencionalno postavljenim unutar ili preko njih. Kratki ili kratkometražni stripovi, kako bi se mogli nazvati u analogiji s kratkim filmom, su svojevrsna zatvorena mikrofikcija. Vrijedi spomenuti skup jednostranih nijemih crno-bijelih stripova, čiji je jedini tekst većinom naslov, koji služi za usmjeravanje razumijevanja značenja, iako ni ostali nisu dijaloški na uobičajeni način, dakako ne služeći se ustaljenim klišejem govornih oblačića. Ovdje također nema tipičnog linearnog pripovijedanja ili klasičnih priča; možemo bolje razumjeti sadržaj iz tekućih “sekvencijalnih” misli ili stanja, koja se razvijaju i mijenjaju, ali i skreću s puta, slično književnom toku svijesti. Dobrom stripu ne treba velika priča, ne mora biti simpatičan ni besprijekoran, sve dok čitatelja ne dirne na način da ga nešto u njemu ubode, povuće, potakne na nešto i time održava, propituje i osmišljava njegov odnos prema umjetnosti, kulturi u aktualnoj stvarnosti uopće, neovisno koliko ona bila prikrivena ili čak izbrisana.
(Samo)inicijativna suradnja i umrežavanje autora, urednika i organizacija koje djeluju na alternativnoj sceni gotovo je nužan preduvjet za to. Iako proizvodi originalne autorske stripove s nepatvorenim umjetničkim identitetom, prožeti su osjećajem transnacionalne zajednice i kolaborativne orijentacije. “Mikroizdanja”, kako ih naziva Ivana Armanini, nastala su u kontekstu domaćih i međunarodnih umjetničkih poziva, natječaja, izložbi, festivala, radionica i publikacija. Sada kada su akademije i fakulteti tu i tamo ustupili mjesto stripu, a atraktivno oblikovani strip albumi na tržištu postaju umjetnički sve vrijedniji, ne smijemo zaboraviti subverzivne početke stripa i njihov aktivistički potencijal. Strip zna izgubiti na angažiranosti i suvremenosti u akademskim krugovima, na vizualnoj i sadržajnoj razini; Prava avangarda izranja iz žive scene koja se neprestano kreće i odgovara sebi i drugima u svom prirodnom ritmu, a u njoj je poruka često važnija od izvedbe – ili bolje rečeno: sama izvedba je već poruka.
Katja Štesl – komparativistica, strip kritičarka i članica uredničkog tima časopisa Stripburger, u kom, uz online portal ludliteratura.si, objavljuje kritike. Na sceni je aktivna kroz predavanja o stripu, razgovorima s autorima_cama, sudjelovanjima na Tinta festivalu, strip izložbama, kao i predstavljanjem slovenskog strip stvaralaštva na međunarodnim sajmovima.
