• Komikaze« su mreža za širenje virusa autorskoga stripa. Ovaj virus širi se elektronskim, papirnatim i fizičkim putem.

”’ Djetinjstvo i kulture i čovjeka je idealno doba harmonije čovjeka i 
okoline, a strip komunicira s tom centralom, još nenačetom grešakama obrazovanja.
Tu smo bili i jesmo svoji, intenzivnije osjećamo svijet. Ovo je idealna metoda
skoka u sebe, zbog urođene spontanosti medija, jeftinoće i činjenice
da se s tim jezikom rađamo, a ostale moramo tek naučiti ”’

striptiz stripom

” Svakom znalcu alternativne kulture u ovoj zemlji ime Ivane Armanini nije strano.
Bez obzira na to jesmo li je sreli na raspašoj-plesnjacima u nekoj od rupa u koje su 
stjerani alternativni klubovi, na stripovskim radionicama ili pak na ponešto 
egzotičnijim manifestacijama na kojima se crta po čitavim ljudskim tijelima, Armanini je uvijek nasmiješena, spremna za akciju. Nešto drugo
stvoriteljici »Komikaza«, mreže autorskog stripa ne bi ni pristajalo. Naime, svatko 
tko je ikada makar i ovlaš preletio njena djela jasno je da makabrični i 
distorzirani crteži te pomaknute priče ne mogu biti tvorenine uštogljenog uma sapetog u uobičajene misaone tijekove. Nažalost, na službenoj kulturnoj mapi RH
te svijesti prosječnog kulturnog konzumenta strip je tek plitka zabava ili 
uopće ne postoji. Armanini govori o herojskim naporima da se nadziđe to zatucano stanje… ”

dr jekyll and mr hyde

• Diplomirali ste slikarstvo, no vaše primarno područje djelovanja je strip. Recite nešto o svojim stripovskim počecima?

Imam papire slikarice ali sam u neformalnom braku s autorskim stripom. Njime se 
bavim – i on se mnome – preko desetljeća. Prvo strip okupljanje, odnosno 
izložba 2000. koje sam organizirala u Attackovom dnevnom boravku u sklopu najboljeg
»26. Salona mladih«, smještenog na zagrebačkom Velesajmu zvalo se »Strip, strip, 
hura!«. Strip i ja smo prošli sve faze interakcije, od crtanja navedenog – 
tu su album »Glorija Scott« s Mimom Simić, stripovanja po Slawomiru Mrožeku, 
Daniilu Harmsu, Charlesu Bukowskom te Rodneyu Dangerfieldu, crtanja na brojnim grupnim
radionicama, pa crtanja po zidovima, nekad i po ljudima – preko eksperimentalnih strip-grupacija kao što je »Divlje oko« i stripreportažnog 
novinarstva unutar projekta »04-megazin«, do izgradnje socijalne skulpture i brenda 
pod imenom »Komikaze«, dostupne na stranici www.komikaze.hr.

• Postoji li u Hrvatskoj interes za strip, odnosno percipira li ga se isključivo

kao neozbiljnu aktivnost na margini kulture, ili ipak i u institucijama ima sluha za takvu umjetnost?

Akademija pak i strip su dva dijametralno različita svijeta – »Dr Jekyll and Mr 
Hyde«. Akademija je stvar časna i sveta, princeza koja obitava u staklenom dvorcu a strip populistički »trash«, stvoren za zabavu i heretički smijeh.
Naše akademije nemaju puno dodira s realnošću, političkom sviješću ni suvremenom umjetnošću pa izbacuju svake godine nove generacije princeza bez 
cipelica. Ako su i postojali pri ulasku unutra, osnovne alate za preživljavanje i uspravno hodanje je zameo vjetar tijekom niza godina igranja staklenim perlama u 
sistemu invalidnog obrazovanja. Osnovna karakteristika studija je potpuno odsutnost 
problemskog mišljenja, kritičkog diskursa, artikulacije vlastitog rada te uspostava ikakve komunikacije između tekućeg života i staklenog dvorca u 
oblacima. Uglavnom, zbrojivši sve, lakše je bilo izmisliti neki novi svijet i krenuti s njegovom izgradnjom. Strip je imao
taj potencijal jer je nudio i nudi golem novi, neistraženi mentalni i medijski prostor
za osvajanje, kako unutar vlastite glave tako i u glavama oko mene. Osnovne smjernice 
drukčijeg mogućeg svijeta stripa došle su od slučajnih susreta i slučajnih prolaznika. Hrvatska strateški ne ulaže prevelika sredstva u likovnu 
kulturu – svega jedan sat likovnog u osnovnoj školi! – a kamoli u programe edukacije i animacije ili u strip.

internet demokratizirao strip

• Strip se sve više i više distribuira u virtualnom prostoru. Koliko je razvoj interneta utjecao na strip?

Internet je jako pomogao stripu i preuzeo najživlje struje strip izdavaštva. Razlozi 
su brojni: skupoća distibucije, slaba, odnosno gotovo nikakva distributivna mreža, kako na regionalnoj sceni tako i šire, carine, goleme provizije koje uzimaju 
knjižare, tiskare, izdavači… Cijeli ovaj mehanizam čini se da više stoji na putu između autora i publike, iako mu je početna ideja bila sasma 
dobronamjerna. Različite sredine imaju različitu kulturnu tradiciju i sluh za određene medije. Internet prepleće te pozadine i daje uvid u 
globalnu različitost. Jača male i osvježava velike. Za autore je otvoren pristup širim masama izvan samoljubivih izdavačkih institucija, za 
čitatelje dubljeg džepa velika ponuda virtualnih knjižara, za ostale – društvene mreže tipa facebook i myspace, portali, sajtovi, blogovi… Brojne dogme strip 
medija su poljuljane; od relativiziranja važnosti »legalnih« časopisa izjednačivši ih sa e-samizdatima, iniciranja mreže autora kojima je
entuzijazam, a ne novčani motiv osnovni princip djelovanja, do brisanja starih strip-centara moći i afirmacije »decentralizirane scene«. Ova, političkom terminologijom rečeno,
demokratizacija stripa omogućila je da bez kompleksa manje vrijednosti djeluju autori i autorice iz sredina koje do tada nisu 
postojale na strip mapama. Strip scena na mreži otvara daleko veću mogućnost osobnog izbora, postavljajući u prvi plan sam strip, a ne
marketinšku industriju i njezine manipulacije. Downloadat ćete nešto što vam se stvarno 
sviđa, ne zato što su vas u to uvjerili drugi. Širina dostupnog materijala razbija zadane šablone strip-shopova koji unapred računaju s nekim tipovima potrošača, skrojenima statistički i uglavnom konfekcijski.

• Sudjelovali ste na priličnom broju stripovskih manifestacija u inozemstvu – kakav je tamo položaj stripa?

Jaz dviju kultura je najvidljiviji u velikom interesu malih Francuza za autorski strip 
za vrijeme stripfestivala u Francuskoj, dok isti radovi – na domaćem terenu – izazivaju strah i traume, nerijetko i kod starijih. Bivša prijestolnica slikarstva 
spretno je zamijenila fokus medij stvorivši plodno tlo za strip dugogodišnjim animiranjem javnosti i golemim ulaganjima u ovu scenu. Strip pokriva trideset posto
francuskog izdavaštva i tu se nalazi i najveći festival stripa na svijetu – Angouleme. Svaki manji grad ima strip festival. To je dio turističke ponude,
servira se uz dobro vino i sireve. Ove godine Komikaze su također gostovale u Angoulemu te je osmi broj časopisa Komikaze četvrti put nominiran za »Grand 
Prix izdavaštva autorskog stripa«, ali prvi put se projekt predstavio i štandom te 
kolektivnom izložbom na kojoj je sudjelovala i nekolicina stalnih Komikaze autora i autorica: Dunja Janković i Igor Hofbauer iz Hrvatske te Radovan Popović – 
Kosmoplovci, Maja Veselinović i Zograf iz Srbije u projektu »100 za 100« kojim se otvorio novi muzej.

kinezi zasjenili ostale

Projekt izložbe »100 za 100« koncipiran je na dijaloškoj reinterpretaciji postojeće arhive starog strip muzeja kroz suvremene autorske rukopise. Na osnovi stotinu strip
tabli kultnih autora kao što su Marc Breyer, Nicolas de Crecy, Alberto Breccia, Peyo – inače slavan po štrumfovima, Charles Schulz koji je stvorio
Snoopyja ili Hal Foster, tvorac »Princa Valijanta« – realiziran je katalog, reprezentativni artikl samo jedne manifestacije čiji budžet iznosi »omanjih« 170.000 eura, u dugom nizu
festivalskih događanja… Pozvani su autori i autorice koji već uvelike kroje povijest i sadašnjost stripa – Charles Burnes, Peter Kupper, Lorenzo 
Mattoti, Killofer – ali i mlađi, nepoznati autori i autorice s Balkana te Dalekog istoka, čime je muzej već u startu naglasio otvorenost, 
istraživački i problemski karakter ovog laboratorija strip ideja. Novootvoreni muzej izgleda kao svemirska letjelica, naglašenog je hi-tech karaktera, prostorno 
razigran brojnim LCD ekranima te dizajnom, arhitekturom i programskom stategijom ostavlja dojam suvremeniji od mnogih svjetskih muzeja suvremene umjetnosti. Grand Prix za 
nezavisno izdavaštvo ove godine je dobila Kina koja se tek drugi put pojavljuje
na festivalu. Organizirana srednjoškolska akcija koja je urodila fanzinom od 500 stranica zasjenila je sve ostale nezavisne izdavače.

• Većina ljudi pri riječi »strip« pomisli na Zagora ili eventualno Corta Maltesea. Vi, s druge strane, radite nešto potpuno drukčije. Kako biste definirali autorski strip, i što vas njemu privuklo?

Stripovlje je, viđeno kroz moje naočale, idealna simbioza slike i simbola i
daje direktnu vezu s centralom. Moderan život cijepa nas na simboličare i vizualce – hodajuće desne i lijeve polutke, linearno usmjerene na što virtuoznije
ovladavanje profesionalno zadanih ciljeva. Djetinjstvo i kulture i čovjeka je idealno doba harmonije čovjeka i okoline, a strip komunicira s
tom centralom, još nenačetom grešakama obrazovanja i izvrnutim životnim prioritetima. Tu smo bili i jesmo više svoji, intenzivnije osjećamo
svijet oko sebe. Ovo je idealna metoda skoka u sebe, zbog urođene spontanosti medija,
jeftinoće i činjenice da se s tim jezikom rađamo, a ostale moramo tek naučiti. Ogoljavanje sebe sebi i drugima na metaplanu je srodno
striptizu pa zato i dijele isti korijen riječi.

desetljeće komikaza

• Unatoč marginaliziranosti stripa, projekt Komikaza živi gotovo jedno desetljeće, uhvatio je korijen i neka nada ipak postoji.

Komikaze su mreža za širenje virusa autorskog stripa. Ovaj virus širi se elektronskim, papirnatim i fizičkim putem. Stripovska mreža funkcionira proaktivno, 
proizvodeći stripove i nove stripovske viruse, ali i razmjenom različitih tipova virusa ne bi li se intenzivirala zaražena krvna slika i izazvao sveopći
pad imuniteta na autorski strip u Hrvata. Web i tiskana izdanja, izložbe i radionice su 
centri akutne zaraze. Virus je prvo napao internet – 25. svibnja 2002. Do sada je umreženo više od 140 oboljelih autora i autorica iz 30 zemalja trajno arhiviranih na 
stranici komikaza. Izašla su dvadeset i dva elektronska izdanja, osam tiskanih 
albuma, dva autorska albuma – jedan autorice Dunje Janković te jedan
moj – i dva CD-a, postavljeno oko 130 izložaba i održano više od 40 radionica u Hrvatskoj, Francuskoj, Italiji, Sloveniji, Srbiji, Bosni i Njemačkoj.

Komikaze su danas međunarodno prepoznate kao brend autorskog stripa a podržane od početka od donatora – Ministarstva kulture i Grada Zagreba – tako da možemo 
zaključiti da je problem u Hrvatskoj obostran i da ima dublje korijene. Ovaj projekt se oslanja na hrvatski animirani film i lektiru nalazi na »Animafestu« .
Moje formativne godine su vezane za kućnu biblioteku, afričke maske, Paula Kleea i japanske drvoreze. »Škole« se ovde, u najboljem slučaju, bave
crtačkim zanatima iz 19. stoljeća: »Sezanovom«, »Engrovom« ili »vehementnom« 
metodom i to bi bilo to što se tiče poučaka. O likovnosti se malo govori, eventualno u nekom matematičkom kontekstu Bauhausa ili Johannesa Ittena, koji 
izaziva averziju.