Pogledaj.to: ” Započela si davno i još surađuješ sa Komikazama koje karakterizira jedna underground poetika (tematski i stilski) i estetika brutalizma. No, čini mi se da su oni danas pretvorili u gotovo mainstream grupu (infiltriranjem u knjižare, organiziranjem radionica), uz zadržavanje te prepoznatljivosti i beskompromisnosti. Kako to komentiraš?/DJ: “…Nisu stripovi postali mainstream, već je ideja Komikaza narasla. Svojim kvalitetnim prisustvom ljudi su uvidjeli što Komikaze jesu. Sada oni broje oko 200-300 članova diljem cijelog svijeta.”
U stripove želim prenijeti energiju nestvarnih, čudnih otoka
Čitajući i promatrajući začudan svijet likova Dunje Janković, magistrice stripa, čini se kao da se povezujemo sa kolektivnim nesvjesnim. Snažan grafizam i nadrealni narativi pokazuju kako je riječ izazovnoj kombinaciji umjetnosti smještenoj na strip- tablu. Dunja je jedna od rijetkih domaćih autorica koja je uspjela izdati tri svoja strip- albuma: Agonija (2007, RS), Department of Art (2009, SAD) i Habitat (2010, SAD). Jednako je uspješna i u organiziranju umjetničke akcije ŠKVER u lošinjskom brodogradilištu, a uhvatili smo je u predahu žiriranja ovogodišnjeg izdanja Animafesta.
* Kao članica dominatno muškog žirija Animafesta kojeg još čine Paul Driessen i David Silverman, kako ti je surađivati s njima?
Dosta se dobro slažemo iako je velika razlika u generacijama, imamo sličan način razmišljanja i pokušavamo ne biti previše kritični, dobro je za sada.
* Nedavno je objavljen zbornik Ženski strip na Balkanu u koji si i sama uvrštena. Pročitala sam da ne voliš etiketu „ženskog pisma“ u stripu, koji bi se referirao na dominantan odnos prema nekim isključivo ženskim temama. Možeš li odrediti što je onda zajedničko ženama u antologiji ( osim roda/spola), možeš li vidjeti neke poveznice…Koliko je marginalizacija stripa također dovela do takvog „grupiranja“?
Nije da odbijam termin ženskog pisma, uostalom, autorica sam. Ali problem je u tome da uopće ne želim govoriti o tome „ženskom“ jer te svrstava u ladicu. Bolje je gledati rad kao rad. Zajedničko im je to da nema nikakvih žanrovskih odrednica, potpuno je slobodno. Tržište stripa bilo je dosta okrenuto muškoj populaciji, i to su ti neki žanrovski stripovi, akcije, a ovdje je svaka autorica birala sama svoju temu, a većina njih se okreće prema sebi, emocijama, unutrašnjem razmišljanju. Zapravo je danas na ovim prostorima ženska stripovska struja dosta jaka, možda zato što nema strip scene, nema ništa određeno, postoji sloboda i nisi stigmatiziran. Nema predrasuda. Problem je u tome da strip ne priznaju institucije, na akademiji je to gotovo bogohuljenje…Možda bi trebalo popularizirati strip nekim festivalima, poput Animafesta, ali pitanje je hoće li se onda izgubiti kvaliteta.
* Magistrirala si strip u NY. Kakva su tvoja iskustva sa školovanjem u vani i ovdje? Kakva je situacija sa nakladništvom, s obzirom da si izdala popriličan broj strip albuma?
Razlika je ogromna, to su dvije krajnosti. Na ALU u Zagrebu je bio potpuno klasični pristup, kreće se od renesanse koja je svima vrh i četiri te godine uče kako se crta akt, ali zato o izlaganju u galerijama, kako se nametnuti u svijetu- nitko ništa ne kaže! A ako želiš raditi nešto drugačije što nije u skladu s njihovim nazorima, sputaju te posve. Moram istaknuti prof. Kesera koji jedini ne govori kako da radiš i sam me potaknuo da ostavim slikarstvo i da se počnem baviti stripom. U Americi pak imaš potpuno otvorene ruke, nitko te ne sputava, ali te tamo pune sa jednim marketinškim načinom razmišljanja koji ti kaže kako da, kada izađeš, da se prodaš kao proizvod. A moraš i paziti što je moderno, što se traži- tamo si projekt. Treba ipak zadržati svoju kreativnost i ne dopustiti da te tržište ponese. Što se tiče naklade stripa, koliko znam, ovdje nikada nitko nije nešto izdao, nešto malo preko Komikaza. U Americi je super situacija jer ima više izdavačkih kuća koji promoviraju različite pravce; mainstream, umjetnički pristup, osobito su na cijeni art-knjige. Ja sam, srećom, našla izdavača, koji mi je uzeo pola tereta sa ramena.
* Strip je nekako, po definiciji, odnos priče i slike. Može li ponekad lošu priču izvući dobar crtež?
Pa možda čak i da, zbog te pogodnosti stripa da ima dva medija, njegove hibridnosti. Ja dosta dajem pozornosti vizualima, ali nekada mi oni znaju biti dosta nezanimljivi, a priča dobra, pa ipak funkcionira. Opet, tu su i stripovi bez riječi…
* Započela si davno i još surađuješ sa Komikazama koje karakterizira jedna underground poetika (tematski i stilski) i estetika brutalizma. No, čini mi se da su oni danas pretvorili u gotovo mainstream grupu (infiltriranjem u knjižare, organiziranjem radionica) , uz zadržavanje te prepoznatljivosti i beskompromisnosti. Kako to komentiraš?
To je primjer jedne spore, ali uspješne promocije stripa. Ivana Armanini ih je započela prije 10 godina, i počela je okupljati umjetnike malo drugačije estetike. U početku su se promovirali internetom, a onda te prime knjižare i organiziraš radionice po čitavoj regiji. Nisu stripovi postali mainstream, već je ideja Komikaza narasla. Svojim kvalitetnim prisustvom ljudi su uvidjeli što Komikaze jesu. Sada oni broje oko 200-300 članova diljem cijelog svijeta.
* Imala si zanimljiv koncept diplomskog rada kojeg si izlagala u vagonu istočnog kolodvora. Lani si imala akciju ŠKVER (o kojoj smo pisali ovdje) koja je afirmirala lošinjsko brodogradilište. Taj koncept mi se čini jako zanimljiv, u smislu subverzije galerijskih prostora i pronalaženja jednog zaboravljenog, zanemarenog potencijala takvih prostora. Što te u njima privlači?
Oduvijek me privlačio street art i grafiti, ali i na akademiji sam doživjela zazor od galerija i elitističkog načina izlaganja. U ovakvom nespecifičnom prostoru, svi su pozvani, bitan je rad, ti si uostalom odgovoran za to mjesto. Vagoni su odlični kao simbolika prolaznosti, a škver je fenomenalan za takve stvari- ogromni prostori i mašinerija. To je mjesto kojim ljudi ne prolaze stalno. Baš ta suprotnost galeriji čini takve prostore toliko zanimljivim, a pojačava se dojam umjetnosti.
* Kako je došlo do inicijative ŠKVER, jesi li imala podršku lokalne zajednice, kakva su tvoja iskustva i što očekivati od ovogodišnjeg?
Prvi ŠKVER je bio prošle godine, čisto slučajno sam odlučila napraviti malu koloniju. Našla sam onda neke novce, prijavila projekt županiji. Ali lokalna zajednica baš i nije imala sluha, jer nisu znali što očekivati, ali novaca je bilo dosta za desetak umjetnika. Mali poduzetnici su začudo izišli u susret financijski. Došlo je 20ak ljudi koji su spontano počeli raditi po prostoru i otkrivati ga, njegovu veličinu. Ove godine će se škver odvijati od 27.lipnja do 3.srpnja i biti će dvostruko veći. Jedan dio će se održavati i u samom gradu, koji će, nadam se, aktivirati i lokalnu zajednicu. Ali ne bih htjela da se pretvori u brand, da se ukalupi, već da umjetnici donesu svoju inspiraciju… Tu nije stvar promidžbe i iskorištavanja, već je stvar međusobne komunikacije umjetnika.
* Sa otoka si i to često ističeš u svojim stripovima, stvarajući gotovo nekakvu fantastičku markezovsku viziju Malog Lošinja. Tvoji stripovi uvijek mirišu na ribu….Koliko je on utjecao na tebe, tvoja inspiracija i bili se mogla nazvati predvodnicom otočkog, mediteranskog stripa?
Taj segment je vezan uz moj album Agonija i stripovi za njega su nastajali tijekom 2003./04., kada sam ih radila za časopis Morsko prase i morali su imati veze sa morem. Ja se inače dosta napajam podsvijesti i fantazijama, tako da sam uspjela to dvoje spojiti. U zadnje vrijeme nema toliko simbolike mora, ali novi stripovi imaju tu energiju otoka, nešto poput Suska, nešto čudno, neopipljivo, malo pomaknuto iz normalnosti. Zanima me taj moment izolirane zajednice i što se s njima događa. Htjela bih s time ući u širi, multimedijalni projekt.
Više o radovima Dunje Janković pogledajte ovdje: https://www.komikaze.hr/author/dunja-jankovic
