24.9.2011. interview: ivana armanini ~ davor konjikušić, novosti

ČASOPIS NOVOSTI/ INTERVIEW 01


izvor: http://www.novossti.com/2011/09/siromastvo-nije-alibi/
Stripašica, dizajnerica, ilustratorica i fotografkinja Ivana Armanini diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, osvojila dekanovu nagradu i osnovala strip-kolektiv Komikaze: počeli su kao osobni fanzinski web-projekt, a s vremenom su prerasli u mrežu i svojevrstan brend za autorski strip na ovim prostorima. Referiraju se na apsurd, dadaiste, art-brut…, ali ključni im je pokretač podizanje tolerancije različitosti.

U jednom ste nam davnom razgovoru rekli da imate urođenu odbojnost prema formularima i čekanju u dugim redovima – sve vam to zaudara na policiju. Što vas danas odbija?

– Svekolika papirologija Lijepe Naše nije nadahnjujuća, ali je nužna da bi se mnogoljudno funkcioniralo. Nisam neki fan, ali ako ne može drugačije, i nije takav problem nekoliko puta godišnje stisnuti zube i zagristi u aplikacijske svjetove projektnih formulacija, budžeta,  evaluacijskih izvještaja, koordinacijskih apsurdizama i ostalih izama. Onako, promjene radi.

Kreativna borba

U jednom se trenutku činilo da nastaje nova strip-scena u Hrvatskoj, počela su se pojavljivati nova imena, gotovo je vladala hiperprodukcija. Može li se na ovdašnjoj strip-sceni pojaviti neki novi Andrija Maurović ili suvremeni Novi kvadrat? U čemu je problem? Možda novi autori i postoje, ali nema mjesta za strip u medijima, kao što nema ni specijaliziranih časopisa?

– Transformacija iz sela u grad odvija se vrlo sporo, sve nešto preteže unazad, ne da nam da budemo ono što stvarno jesmo. Ne možemo se uspoređivati s velikim zemljama stoljetne tradicije no, srećom, internet ukida naše zadane biološke granice. To je karta na koju igraju Komikaze od početka, virtualna realnost i networking su mozak i prsti naše profilne fotografije na Facebooku. Kuknjava da nemamo medije, scenu, publiku i tržište postaje besmislena u digitalnim relacijama: šansu imamo svi, boca je bačena u more i sad preostaje samo čekati neku dobru struju da nas izbaci u prave ruke.

Gubi li strip u današnjem digitalnom vremenu utrku s novim medijima?

– Novi mediji su samo sredstvo. Paranoja oko izumiranja starih medija pred naletom novih  poprilično je sumnjiva, ako znamo da tragove stripa nalazimo od pećina, egipatskih piramida i tordiranih starorimskih stupova, do sveprisutne dječje stripozaigranosti. Ako netko ima nešto za reći/nacrtati, učinit će to bilo kako i bilo kad, i neumjesno je razbacivanje prognozama oko tehničkih problema u perspektivi.

Pojedini crtači stripa rade za inozemne klijente. Mislite li da je moguće odvojiti posao od umjetničkih ambicija? I je li hrvatski strip prerealističan?

– Bilo bi idealno da svi možemo živjeti radeći ono što volimo, ali to, nažalost, rijetkima  polazi za rukom, pogotovo u našoj recesijom obojenoj, siromašnoj zemlji. Nije sramota raditi bilo što, ljudi grade svoje vizije u zapanjujućim uvjetima. Meni se čini da to nije nužno negativno. Tzv. zemlje blagostanja su dosadne, predvidljive i zatupljujuće, a mi imamo sreću da nas stalno nešto smeta i provocira, ne dajući nam da se razmazimo i prepustimo silama inercije. Ova kreativna borba je više nego plodna za svekolike novotarije.

I strip se zna naći u fokusu državne propagande, kao za vrijeme rata kada je pokrenut neuspješni projekt “Super Hrvoje”. Brine li država danas uopće o stripu?

– Država funkcionira po starom dobrom kriteriju “svakom po malo”, pa smo svi sretni i veseli s mrvicama kolača. Uostalom, velike kulturne strategije za strip nisu ključne jer se, na kraju krajeva, ipak temeljno radi o prolijevanju malo tuša po papiru. Za razliku od filma i sličnih medija koji proždiru milijune, jeftinoća i dostupnost ovog medija se podrazumijevaju, pa siromaštvo ne predstavlja nikakav alibi za nedjelovanje.

Svi smo odgovorni

Završili ste Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu: što mislite o akademskom obrazovanju u Hrvatskoj, ima li nade da će s akademija izaći neki novi autori, moderni u punom smislu te riječi?

– Naša Akademija je zapela u nekom davnom sistemu i kriterijima, ali kako je ipak riječ o individualističkim orijentacijama, dobro je i to proći, ako ništa drugo zato da spoznate što ne želite i krenete kopati po sebi. Ako vam je uvijek netko drugi kriv – a mi smo, eto, tako genijalni, no to nitko ne razumije – možda ipak nije baš sve na svom mjestu. Bilo bi lijepo da  škole uče ljude da se stvari mogu mijenjati i da smo svi odgovorni za to što je oko nas, a sve ostalo je nadogradnja, privremena i lokacijski obojena te, samim time, neformativna.

Surađujete s književnicima, ponajviše s Mimom Simić i Zoranom Lazićem. Daje li vam književnost narativ? Jako vas inspirira i Danil Harms?

– Suradnja s piscima uvijek je zanimljiva, stvari nastale u interakciji često iznenade i same autore jer krenu nekim tokovima o kojima nitko nije ni sanjao. Volim grupne radionice i festivalska okruženja baš iz ovih razloga, snaga razmijenjenih vještina i kreativnih energija  nosiva je za sve aktivnosti, pa i kad na prvu ne vidimo rezultate. Svaki rad je i tako tvoren u trilijunima hiperlinkova i dosta je teško odredivo gdje prestajem ja a počinje netko drugi.  Danas je pitanje autorstva vrlo upitno, sve podsjeća na nešto i sedam milijardi ljudi paralelno nešto radi, pa se čini da sama originalnost više nije presudna. To se pitanje čini zastarjelim, pogotovo u doba interneta, gugl-sveznadarstva i fejsbukovske isprepletenosti. Novi mediji su nam osvijestili što kreativnost nije, na nama je samo da iščitamo njihovu poruku i prepustimo se sebi samima, oslobođeni strahova od nepoznatog i dječjih bolesti. Voljela bih da je ovaj pozitivan stav rašireniji i da je nepoznato u nama samima gostoljubivije prihvaćeno.