XX KOMIKAZE @ PPORTAL – Zagreb

Komikaze – na „propuhu“ stilova, nacija i generacija / Komikaze – at the Intersection of Styles, Nations and Generations

XX KOMIKAZE @ PPORTAL Zagreb / Povod za radio razgovor: 20 godina Komikaza / Pišu: Radovan Popović, Damir Stojnić, Ivana Armanini / Uredila i osmislila: Marija Stojadinović

PROČITAJ TEKST @ PPORTAL / POSLUŠAJ PRILOG @ SOUNDCLOUD / This text is also available in English: KOMIKAZE @ PPORTAL – ENG (Translation: Jelena Šimpraga)

„Komikaze“ već dve decenije promovišu autorski strip i okupljaju regionalne strip autore/ke. Dobitnici su brojnih međunarodnih nagrada, pored ostalih i one u Angoulèmeu, najvećem evropskom festivalu stripa / Komikaze has been promoting authorial comics and bringing together regional comic strip authors for two decades. It has received numerous awards, including the one at Angoulême, the largest European comics festival

RADOVAN POPOVIĆ / XX KOMIKAZE @ PPORTAL – Zagreb

Prepoznavanje i bez upoznavanja

Sarađujete sa Komikazama već dve decenije. Kako je to započelo i zašto ste odabrali da ostanete aktivni na toj platformi do danas?

Radovan: Nisu to bile odluke, svesne namere i planovi, jednostavno smo, još ne znajući jedni za druge polako gravitirali jedni drugima. Naše oduševljenje je bilo ogromno  saznanjem da postoji jedna takva ekipa u susednom gradu, državi ili svejedno, tek do saradnje je došlo, prepoznali smo se iako se nismo nikad upoznali, radovi autora iz Hrvatske okupljeni u Komikazama su nas, blago rečeno, oduševili i saradnja je počela. Mi smo ovde u to vreme bili jako aktivni na našoj misiji Kosmoplovci i sa Komikazama smo uspostavili jednu čvrstu vezu, prijateljstvo, sestrinstvo i jedinstvo, putovali smo zajedno na festivale, vukli naše čerge po Evropi, Balkanu i na mreži, sastajali se na radnim akcijama, izdavali zajednička izdanja, i što je najvažnije, u našu mrežu uključili još sličnorodnih akcija, grupa i podgrupa, inicijativa, ekipa i gangova.

Koliki udeo Komikaze imaju u povećanju vidljivosti strip autora u regionu i nihovom međusobnom povezivanju?

Radovan: Komikaze su najznačajnije, najdoslednije, najkvalitetnije mesto, vreme i prostor za autorski, alternativni, underground strip, ne samo u regionu, već i opšte mišljenje diljem Europe i još nekih delova sveta do kojih se za sad došlo. Stripovi etabliranih autora, legendi podzemlja, majstora eksperimenta, iščašene klasike, pa sve do prljavog andergraunda i alternativnog pristupa; izvornog, autohtonog, samosvojnog stripa, nalaze svoje mesto kako na web portalu, mestu gde se uvek nešto dešava i koje redovno obilazim, pa do štampanog izdanja, koje je polako, godinama, dobijalo na iskustvu, težini, ravnoteži, kvalitetu, da bi najzad postalo to što jeste i što je prepoznato i od strane svetske stripovske zajednice, te krunisano nagradom za najbolje alternativno izdanje na festivalu u Angoulemu, za šta mislim da ljudi koji nemaju stripovsku svest, a samim tim ni opštu kulturu, ne shvataju značaj i koja je to čast i priznanje.

Je li saradnja srpskih i hrvatskih autora i autorki uobičajena? Postoji li još aktivnih mesta susreta za takvo što?

Radovan: Naša saradnja, kao i saradnja sa ostalim belosvetskim piratskim lebdećim brodovima, nasukanim nasumično na tlo bilo kog grada regiona, Balkana, bivše, buduće ili nematerijalne Utopije, bezgranične oblasti, granica koje kao ni Cigani ne priznajemo, sve je jača, produkcija kvalitetnija, tiraži sve veći, mi smo sve mlađi, luđi što smo stariji, sastajemo se i ne rastajemo po festivalima, okupiranim fabrikama, tajnim prolazima, uličnim feštama, speakeasy galerijama. Svako ko želi može nas naći, na mreži ili slučajno, mada ja u slučajnosti ne verujem.

Radovan Popović

Vi ste, između ostalog, i osnivač Studiostrip platforme, a i sami inicirate strip događanja i fanzine. Da li se ova vrsta umetnosti danas u najvećoj meri oslanja na zalaganje i posvećenosti pojedinaca poput vas ili Ivane?

Radovan: Postoji to stanovište da sve kreće od pojedinca; da, ali svaki društveno svesni pojedinac, neograničen sopstvenim egom i nekom tradicionalnom predstavom čoveka, umetnika, pojedinca, svestan je da udruživanjem, sakupljanjem snage, resursa, a ne govorim samo o materijalnim stvarima, dapače, dakle tim uključivanjem, pokretanjem, grupe, udruge, redakcije, nebitno, naša snaga i energija, ne da se sabira nego umnožava, to jedinstvo, bratstvosestrinstvo, zasnovano na solidarnosti, humanističkim principima koje delimo, mnogo pre nego poslovno korporativnim ugovorima, može biti jedina naša prednost, snaga i potencijalna energija za dane koji dolaze. Kao neko ko je u potkulturi od osamdesetih, kasnije kao osnivač i pokretač grupe Kosmoplovci, platforme Studiostrip, festivala Novo Doba, pa sve do sad kad sam preokupiran sopstvenim autorskim radom, no sa strane, kao posmatrač, ali uključen u rad kolektiva kao što su Matrijaršija, jedne nove ideje, kao urednik, izdavač, autor… Stojim čvrsto iza svega što sam gore rekao.

Čujem da niste još dobili novi album, no verujem da ste imali prilike pogledati bar neke njegove delove elektronski. Kako vam deluje novi presek regionalne strip scene?

Radovan: Pun sam optimizma, preplavljen utiscima, godine iskustva me nisu ogrubele, naprotiv, produbile su moj osećaj za lepo i ružno, jako i jače, za nove forme i platforme, načine organizacije i samoorganizacije. Mnogo talentovanih autorica i autora, namerno kažem tim redom, dakle ideja stripa je prošla veliku revoluciju, možda više no ostale forme izražavanja. Postoji nešto specifično, suptilno, onostrano u stripu, današnjem pogotovo, i Komikaze su najbolji primer ovoga što sam rekao. Osećam se jako ponosno biti deo, prošlosti i sadašnjosti, jednog takvog kulturnog ekscesa, pokreta, događaja čak.

Kad biste se osvrnuli na svoje dosadašnje stvaralaštvo, koje promene primećujete u izričaju? Posebno u novijim radovima.

Radovan: Iskustvo je vrlo važno i ne mora se odnositi na godine već na radnu etiku koje ni meni ni mojim saradnicima nije falilo. Oslanjam se sve manje na druge, na pokrete, škole, stilove i trendove, shvatam i osećam sve više i više da treba slušati prvo sebe, bez obzira koliko teško to možda bilo, treba ići svojim putem, zajedno sa još nekim, ako je moguće. Ako ne, nema veze, važno je putovati.

DAMIR STOJNIĆ / XX KOMIKAZE @ PPORTAL – Zagreb

Kreativnost i otpor

Vaš prvi strip „Report: Subpolis” objavljen je upravo u Komikazama, i dan-danas ste aktivni na toj platformi. Koji odnos imate prema njoj?

Damir: „Report: Subpolis” nije moj prvi strip, nego je prvi strip kojega sam ikad objavio. Nastao je objedinjavanjem nekih ranijih crteža i akvarela koje sam uklopio u moj tekst o Podzemnom Gradu kojega kao projekt razvijam u Labinu s umjetničkim kolektivom Labin Art Express. Radi se o tome da je tamo bio smješten najveći rudnik ugljena u ovom dijelu Evrope. Od polovice 80-ih je van funkcije i stoga ga nastojimo pretvoriti u futuristički grad-državu kojemu bi osnovno načelo bila umjetnost. Prvi strip sam napravio 1990. i zvao se „End”. Imao sam tada 18 godina i napravljen je u istom stilu kojega razvijam do danas. Ivana ga ima u svom kompjuteru, pa možda i on s vremenom ugleda svjetlo dana. Što se tiče mog odnosa prema Komikazama, mogu samo reći da se tu sa svim svojim demonima osjećam kao kod kuće. Mislim da je Ivana stvorila jedan neprocjenjiv prostor za ispoljavanje kreativnih sloboda, kao poligon za eksperimente i nekonvencionalne pristupe svih vrsta. Nagrada u Angoulemeu i dvatesetogodišnje djelovanje koje bilježi konstantan rast u kvaliteti nedvosmislena su potvrda toga.

Preko Komikaza ste upoznali i Radovana Popovića iz Beograda, koji je potom pomogao u objavljivanju vašeg prvog dugometražnog albuma „Medusalem”. Rekla bih da je po senzibilitetu blizak i Radovanovom izričaju. Koliko ste vas dvojica uticali jedan na drugog, ili se međusobno savetovali i sarađivali?

Damir: Radovan i ja se, do susreta naših radova u nagrađenoj 18-tici Komikaza, uopće nismo poznavali. Do tada nisam vidio niti poznavao njegov rad, kao ni on moj. Naveo sam već da u ovom idiomu radim od 90-te. Kasnije su nastala još tri stripa iz, kako ga nazivam „Borealnog ciklusa”: Asma (1995.), Boreal (1998.) i Wendigo (2001.). Zadnja dva objavljena su u toj, sada već legendarnoj, 18-tici. Radovan mi je potom poslao u inbox jedno dugo i predivno pismo s prijedlogom za suradnju. Ja sam, naravno, pristao i ta je korespondencija na kraju rezultirala izdavanjem „Medusalema” i izložbom mojih radova na festivalu „Zadnje doba” u organizaciji Matrijaršije. Dalje od tog pisma mi nismo uopće komunicirali, osim što si uzajamno stavljamo „srca” na radove koje objavljujemo na svojim fb profilima. Jako volim njegov rad, ali i još nekih iz Studio Stripa. Nedavno sam u jednom Riječkom antikvarijatu upecao dva njihova izdanja: „Raskal” i „Tajna paukove krvi” Aleksandra Opačića. Pitao sam se kako su mi te genijalštine uspjele izmicati toliko dugo.

Damir Stojnić, foto: Stjepan Rogić

Pomenuli se da ste, zahvaljujući stripu, u kreativnom smislu doživeli novu mladost. Da li vas ta energija drži i dalje kada je ovaj medij u pitanju?

Damir: Naravno. Ta energija i daje jedini pravi smisao mom bavljenju stripom, ali i umjetnošću općenito. Nedavno sam sudjelovao na manifestaciji „24satno crtanje stripa” i napravio za to vrijeme deset tabli stripa „EraZor”. Bacio sam se u to bez ikakve pripreme i scenarija. To je bio eksperiment za mene, nešto poput automatskog pisanja. Rezultat mi se toliko svidio da sam odlučio ipak malo razraditi nekakav scenario i zaokružiti radnju, tako da sada upravo radim na njemu i paralelno na još jednom dugometražnom stripu kojega sam započeo 2019-te i zove se „Hiperborejac”. Prva mu je epizoda objavljena u 53. broju webzina Komikaze, a deset stranica „EraZora” mogu se vidjeti na 24satnocrtanjestripa.com. Malo sam se okrenuo klasičnijoj formi stripa, barem što se naracije tiče. Sada me zanima nešto „linearnije” stripsko pripovijedanje i toliko uživam u tome da to transgresira u čisti bezobrazluk. Zanemarujem dnevne obaveze, prijatelje, djevojku. Dotle je došlo.

U novom izdanju Komikaza imali ste i svojevrstan jubilej. O čemu je tačno reč i otkud je došla ta navala artikulisane inspiracije?

Damir: Jubilej o kome me pitate vezan je uz činjenicu, po čijoj sam spoznaji i sam ostao pomalo šokiran, da sam unazad dvije godine napravio gotovo 200 stranica stripa. Ta je provala vjerojatno rezultat moje višegodišnje nemogućnosti da išta naslikam. Imao sam tešku depresivnu fazu i gadila mi se i sama pomisao da uđem u atelje. Crtanje stripova nije prostorno toliko zahtjevno kao slikanje, pa sam započeo na stolu u kuhinji koji je ubrzo potom postao poprištem užasnog kaosa punog smeća. Ja, naime, često u svome stripskom radu koristim tehniku otiskivanja različitih tekstura sa raznih predmeta, od kojekakvih krpa, spužvica i tkanina, do različitih komada drveta, lišća, kamenja, trulog voća i povrća, pa možete samo zamisliti kakav je mini deponij tu nastao. Tu je tehniku, koliko je meni poznato, prvi koristio nadrealistički slikar Max Ernst, i zvao ju je: dekalkomanija. Tek sam nedavno otkrio da ju je obilato koristio i genijalni argentinski crtač Alberto Breccia, pogotovo u remek djelu „Perramus” za koje ne bi ni znao da ga nedavno nije objavila Fibra. Ukratko, bavljenje stripom pomalo je otopilo moje osobno kreativno „ledeno doba”, i mislim da je suradnja s Komikazama i Ivanom tu dala svoj nemali obol. Za umjetnika je od velikog značaja postojanje platforme ili scene s kojom po senzibilitetu korespondira. Underground strip scena me oduševljava količinom posve neukaljanog entuzijazma kojega sve manje nalazim na oficijelnoj suvremenoj umjetničkoj sceni.

Damir Stojnić, foto: Stjepan Rogić

Novi Komikaze album predstavlja svojevrstan presek regionalne strip scene. Kako ona vama deluje i primećujete li neke promene u poslednje dve godine?

Damir: Underground strip scena kojom se Komikaze bave vrlo je živa, svježa, entuzijastična, zanimljiva i, u krajnjoj liniji, zabavna. To vidim po jednogodišnjoj almanah-antologiji Komikaza koja, što se kvalitete tiče, bilježi isključivi rast. Od velikog je značaja upravo entuzijazam. Osjeća se da ti autori stvaraju posve neopterećeni ikakvim drugim ciljem osim da izraze i ispričaju neke njima bitne priče, ili da, u krajnjoj liniji, izraze jedno obično ništa, kao čisti, ničim uvjetovani, svrhom nekontaminirani impuls. I to je blisko poeziji, kako i stoji u manifestu Komkaza. U današnjem svijetu, gdje se i sama umjetnost odavno sve više gura u plošnost dijadnog odnosa na liniji proizvod-profit, ovakav je pristup od bitnog značaja i u tome vidim dublji smisao postojanja platformi poput Komikaza. One održavaju područje otpora svijetu sve fašistoidnijeg konzumerizma. To su gerilske enklave u širem arhipelagu „privremenih autonomnih zona” kako je to davno definirao Hakim Bey. Možemo ih usporediti i sa rizomskim principom djelovanja unutar „meko” strukturiranih zajednica „novih nomada”, o čemu su pisali F. Guattari i G. Deleuze u djelu „Kapitalizam i šizofrenija”. Sve više dolazi do izražaja potreba za postojanjem ovakvih „platoa”, jer smo svi, duboko u sebi, krajnje zamoreni otuđenjem i apatijom koju nam servira oficijelna struktura prezentacije umjetnosti, kao i otuđujuće prakse njene „kreativne” industrijalizacije, u što, naravno, spada i kompjuterski, do bola ispolirani, komercijalni strip.

Radite i na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci. Šta vam je važno u radu sa mladima da im prenesete i probudite?

Damir: Kreativnost i otpor! Potičem ih da nađu vlastitu autentičnost, svoj izraz kao refleksiju njihovih unutarnjih težnji, neopterećenih ičime što bi tko o tome imao za reći. Mikhail Bakunin je dobro rekao kako čovjeka pokreću dva osnovna impulsa: potreba za kreativnošću i instinkt za otpor. Današnje društvo pregalački nastoji uništiti upravo te dvije bitne komponente u ljudima. Umjetnost je davno upregnuta da sve više služi političkim ciljevima. Bilo bi nam bolje kada bi politika služila ciljevima umjetnosti. Restauracija te dvije stvari je nešto što osjećam kao misiju bilo u svojstvu umjetnika, profesora ili jednostavno čovjeka.

IVANA ARMANINI / XX KOMIKAZE @ PPORTAL – Zagreb

Since 2002, for two decades precisely, the Komikaze network has actively and consistently promoted the spread of comic strip art. Based in Zagreb, Komikaze virtually visits comic strip authors in the region and peeks over their shoulders to see their latest work. Once a year, that work materializes in the comic strip magazine of the same name. But the activity of this network is daily and omnipresent, dedicated and documented and, perhaps most importantly, available to everyone at every moment. This is primarily thanks to the editor-in-chief and one of the webzine’s founders, Ivana Armanini, as well as the numerous comic artists who express their thoughts and ideas issue after issue. Ivana and two comic authors from Croatia and Serbia, Damir Stojnić and Radovan Popović, talked to P-portal about the comic strip scene in the region and the activities of Komikaze.

You have tremendous insight into generations of comic strip authors from the last two decades thanks to the Komikaze webzine. The themes and the tools are up to the authors, but are there still connections between different works and styles?

IVANA: I started Komikaze with the Cvek brothers as a web project because there was no room for publishing comic strips. This accumulated material now offers an insight into two decades of comic strip generations, permanently accessible to all and free at komikaze.hr. The idea is to always keep the door open, letting in the winds of different styles, nations and generations. The consistency lies in the provocative freshness of authorial voices, sometimes melodious, sometimes shrill, but always their own, wherein their value lies. As curator Bojan Krištofić says: “Komikaze comic strips primarily celebrate individuality, originality and unpredictability, even when that is against their interest.” The idea that is always present is that every author creates their own rules and that there is no definition of authorial comics. The main function of this type of comic strip is exploration, experiment, provocation and social critique, making it a constant challenge for all involved. That is the main theme, while the rest are “current deviations”.

The faith and magic of creative work

Is it true that the pandemic has been the dominant theme since 2020?

IVANA: The coronavirus is one of those rare “super-themes” that arrogantly force themselves on us and is the focus of the “covix_C19” webzine, created in June 2020. After that, we had the “Street girls” topic as part of the “Femicomix” program, which certainly influenced the content of the issue, but the choice of subject was still free. The pragmatic Komikaze idea is to filter out yearly a select issue from the hysterical, dense rhythm of comic strip activities and web issues, raising the visibility of that selection and expanding the comic strip archive. So it has been done every four months (give or take a day) for two decades. The Komikaze album is created from the material collected over the whole year – the webzine, fanzine, exhibitions and magazine exchanges at comic festivals.

In the new, 20th issue of Komikaze, we watch and read insights into the faith and magic of creative work; we scan repetitive patterns of life, the position of the weak and the marginalized and their fight for liberation, apocalyptic projections and reflections on the coronavirus reality.

Your webzine’s contribution to increasing the visibility of regional comics is immeasurable. Does this type of art today mostly rely on the efforts and dedication of individuals like you?

IVANA: Thank you very much! We have used the web since the beginning for pragmatic reasons because our boat is leaking on all sides. I mean here the practical side of creative survival. As an author, you need to work continuously, but you also need communication, internet posts, exhibitions – in short, an audience. All the while, that is probably a nuisance to you because you would rather draw. The first level of organization towards the audience is a webzine and/or fanzine. It costs at least 1000 euro to have your webpage made, and only one bookstore in Zagreb takes fanzines. The next level is an exhibition and a professional magazine. A gallery or a bookstore will take 40-50% of your profits, all the while knowing little or nothing about the material they sell. Half of the registered mail gets lost in the mail in Croatia, and you pay the price of two printed magazines for small packages from abroad. Your CV, based on short-term authorial work, is unusable in the business sense because institutions don’t see it as employment, and if you haven’t earned enough, you won’t get the coronavirus financial support, and so on. In short, the situation for artists and small publishers looks like a huge and bottomless black hole. However, the project has had the support of the Ministry of Culture and the City of Zagreb since the beginning, as a media outlet of innovative practice, and the album has had the support of the city for the last four years. The support for the Komikaze association is modest and often varies, but it is constant and has enabled this two-decade survival through authorial cooperation and partnerships.

Besides offering a publishing platform, Komikaze enables authors to meet each other. Is that a conscious goal for you or a natural, spontaneous byproduct of the webzine? Are there enough opportunities for comic strip authors to meet each other in Croatia and the rest of the region?

IVANA: Before the pandemic, there were a few places where comic authors could meet, but now most of the events have moved to the web. The development happened on social media and the internet in general. The cohesive power of culture is great, and the Komikaze network has been growing since 2002 through some 300 events, workshops, exhibitions and comic festivals and over 100 web and paper editions. Komikaze is an online place for the promotion and distribution of authorial comics, which materialize once a year in the underground comic strip magazine of the same name. The webpage has 60,000 visits a year, which is an OK result for our low-key scene. Two albums on average are viewed every day on the webpage, and the audience is from all the continents. Quality artists from the global and local alternative scene, more and less known, continuously contribute to the issues, webzines and print albums in original ways, and they contact us on their own, or we call them directly. Komikaze brings together works from the Croatian language area, establishing itself as a unique and significant local phenomenon, but international artists have also participated since the beginning.

You celebrated your 20th anniversary in January. Looking back on those two decades, what has the journey been like?

IVANA: It has been very colorful and dynamic, at times cloudy with brief showers. I’d do it all again, but I don’t like looking back. I am more concentrated on the moment we are in now. Colleagues from “Imaginarni muzej” reminded me of Malreaux’s concept: “‘Musée Imaginaire’ is a collection of works which we admire, which inspire us – in short, which have the power to keep us alive.” This alive and constantly growing beast with over 6000 pages and illustrations is still kicking; what is more, it’s ready for the top comics festival, Angoulême.

You will be guests in France on that occasion, since you received an important recognition – the 2020 Alternative Comics Award. How important are awards of this kind in the comics scene, and how important are they to the Komikaze crew?

IVANA: This award is important because it is more than 40 years old and is awarded by the top authorities in the comics world gathered in the jury of the most prestigious European comics festival. Other important international awards are two American ones (Eisner and Ignatz Awards), which are also on our agenda. Awards are important as a kind of tattoo that reminds you that you are recognized and validated when the rainy days come. This award is also concrete and included 1000 euro from the French Alternative Publishers’ Union in 2020, participation in the 2021 jury and a paid appearance at the festival in 2022. We have received the jury’s explanation of the award, which we unfortunately couldn’t receive in person because the results came too late: “Editing comic publications is more like a marathon than a sprint. The editor’s work is exploration and experimentation. Komikaze is one of the best examples, whose editor, Ivana Armanini, chooses the content of every issue with consistency and a sharp artistic radar. Every year, the Komikaze album offers a careful selection of the works of somewhat known and completely unknown names from the global alternative scene of comic strip originals. Komikaze is a long-standing and regular participant of the Angoulême alternative award (since 2004), and in 2020, the jury awarded the consistency and the focus on authors and discoveries of entire generations from Eastern Europe, a scene much more prolific than anyone could imagine.”

If the epidemiological situations allows, we are going on the road in mid-March 2022.