izvor: 04 megazin
DUNJA JANKOVIĆ (HR, 1981): rođena u Malom Lošinju. Diplomirala slikarstvo na ALU u Zagrebu u klasi prof. Kesera. Kao “Komikaza” sudjelovala na brojnim izložbama i izdala zbirku kratkih stripova, predugog naslova. Crtala je stripove za časopis Morsko prase i strip lajne za lošinjski Otočki vjesnik. Pokušava dokučiti gdje prestaje mašta,
a počinje stvarnost, zasada bezuspješno. 2008. magistrirala je strip na “Academy for Visual Arts” u New Yorku. 2004. Dunja Janković, najperspektivnija mlada autorica, dobitnica brojnih nagrada – svoju nisku
trofeja okrunila je i – 1. nagradom na Crtani Romani Show!
- Onda Dunjo, kako je bilo magistrirati na stripu u Velikoj Jabuci?
Prije dvije godine sam se upisala na magisterij ilustracije na School of Visual Arts. Na godini nas je bilo nas 20 u utrci sa vremenom, uglavnom ljudi ciji se interes kretao od djecije, politicke, eksperimentalne ilustracije, stripa, apstraktnog slikarstva, web dizajna, dizajna pri cemu su se koristile sve moguce tehnike. Meni je pasala ta svestranost i pokusavala sam se ocesati di god sam mogla. Sistem skolovanja je bio takav da se jednostavno puno radi. Ucitelji su bili nenametljivi i prijateljski raspolozeni i ono sto je meni bilo bitno, nisu se
previse mjesali u moj rad. Ja sam zapravo te dvije godine kupovala vrijeme, doduse skupo, kako bi mogla jos malo beskompromisno stvarati.
Ono sto zamjeram skoli je nedostatak kriticnosti. Sve je lijepo i uspjesno. Od pocetka sam se trudila biti skepticno raspolozena prema tome, onako pravo balkanski, sa jednom obrvom na gore. Bilo je ljudi kojima je ta sirokogrudna pozitiva pobrkala loncice.
Jedan od najboljih predmeta mi je bio povijest stripa, izvanredno dobro postavljen, gdje se povijest stripa poducava uz politicke i socijalne konotacije vremena u kojem je nastao. Zadnja godina dvogodisnjeg magistarskog studija se bazirala iskljucivo na tesanju magistarskog rada. Mentor mi je bio Gary Panter, jedan od priznatijih autora art/alternativnog stripa i to mi je bio veliki poticaj, ali i spoticaj, uporno se
pokusavajuci othrvati nagonu da ga impresioniram svojim radom.
Magistrirala sam u 5 mjesecu sa stripom od 20 strana i par nedovrsenih projekata, apstraktnim strip pasicama, knjigom maski i kratkom animacijom u stop motion tehnici. Izlozba zavrsnih radova se odvijala u galeriji na 15 katu ogromnog nebodera. Imaju veeeliki balkon na kojem se nesmije pusiti, sa pogledom na grad, rijeku Hudson i kip slobode u magli. Lijepo se mogla vidjeti njegova mala rucica kako stremi prema gore, gore, ka nebu. Unutra, u galeriji, je bilo presvijetlo i
prebucno i svi su pricali u isto vrijeme.
- Dal je ovo iskustvo imalo smisla?
Iskustvo koje sam dobila je neprocijenjivo i zasad sam zadovoljna rezultatima. Voljela bih da si vise ljudi moze priustiti skolovanje, ili makar izbivanje izvan Hrvatske na neko vrijeme, to je dobro za posloziti neke stvari na svoje mjesto.
Ja sam uspjela to iskusiti, iako ne bih mogla bez novcane podrske nekolicine pojedinaca, nesto ministarstva i naravno roditelja.
U ove zadnje dvije godine sam krenula tiskati samizdate pod imenom Ego, kojih zasada ima 4 broja. Pocela sam koristiti sitotisak kao brzu, jeftinu ( jos uvijek se mogu sluziti masinama i prostorima na faksu ) i efektnu tehniku za otiskivanje veceg broja naslovnica. Po tom principu sam otisnula i magistarski rad Department of Art, u nekih 60-ak primjeraka. Inace, taj sam strip radila kao kolaz, crtajuci stranice
napreskokce ili par njih u isto vrijeme, sto mi je bilo puno zanimljivije nego standardnim redosljedom. Taj strip bi trebao biti prvi dio ili poglavlje veceg koncepta, ali to je sve upitno, s obzirom da znam sebe i svoju lakocu odustajanja.
Nacela sam i neke druge interesne zone. Pocela sam raditi na apstraktnim strip pasicama i eksperimentirati sa animacijom, koristeci razne tehnike sto mi je bilo novo i inspirativno jer sam se do tada uglavnom sluzila tusem i papirom. To su sadsve kao nekakvi djelici, okrajci, kosturi za nesto sto cu mozda nastaviti nadogradjivati u buducnosti ili sto cu jednostavno napustiti.
Isto tako primjecujem utjecaj produkcije ( ili pristupacnosti produkcije u Americi) na izgled stripa. Kako je kod nas prilicno skupo printati stripove u boji, mi smo se ogranicili na crno bijele stripove. Isto sam primjetila, pogotovo na svojem primjeru, kako se zbijaju kadrovi na stranici ne bi li se time smanjio broj stranica. Ovdje sam se pocela rjesavati i tih okvira pa ponekad rastezem jedan kadar preko cijele stranice, ovisno o dinamici.
- Što ima novog s tobom u New Yorku što bi dodala u svoj CV?
Internirala sam u izdavackoj kuci PictureBox, jednoj od vodecih izdavackih kuca u Americi u sferi umjetnickog stripa sa imenima kao CF, Brian Chipendale, Yuichi Yokohami, Jim Woodring i distibuiraju Hopital Brut, Charles Burnsa itd. Jedno 3 mjeseca sam stavljala engleski prijevod u stripove Takashi Nemota, u strip oblacice izmedju ogromnih penisa, silovanja, sakacenja, ljudi spermica i potlacenih vagina da sam se malo zasitila. A i malo sam se uplasila hladne biznis atmosfere usprkos tome sto ta izdavacka kuca trenutno objavljuje nevjerovatno interesantne autore, gotovo bliske art brutu ili kako ameri kazu Outsider Art-u. U Njujorku je ipak sve na kraju biznis, biznis.
Nedavno sam nominirana za Ignatz Awards u kategoriji Outstanding Comic i iako nisam odnjela pobjedu, to je bilo super iznenadjenje. Ta nagrada se dodjeljuje u sklopu drugog velikog strip festivala malog izdavastva, SPX blizu Washintona. Izdala sam 2 strip pasice za Time Out NY, casopis koji pokriva dogadjanja po New Yorku. Potpisala sam ugovor sa izdavackom kucom Sparkplug Comics za izdavanje Department
of Art u 2000 primjeraka. Izdavaca sam upoznala na MOCCA-i gdje sam mu usput uvalila gomilu svojih stripova za daljnju distribuciju i dosla do zakljucka da festivali ovdje ipak imaju smisla.
- Najvažniji događaj u newyorškom strip svijetu?
Pocetkom 6og mjeseca u New Yorku se svake godine odrzava MOCCA strip festival, koji je vise orientiran na art/alternativni strip. Ovo mi je bila prva godina da sudjelujem i djelila sam stol sa jos cetvero ljudi, sto je poprilicna guzva. Oba dana sam bila potpuno euforicna. Svuda oko mene more odlicnih stripova, raznoliki posjetioci svih boja i dezena, potpno ludi za stripovima, mozda cak malo previse, kupuju apsolutno sve. Stolove su imali izdavaci kao PictureBox, Buenaventura press, Top Shelf, Cest Bon Kultur, Galago i drugi zanimljivi Nordijci, pankeri sa iskopiranim fanzinima, masnokosi studenti sa sitotiskanim izdanjima, najraznolikija kombinacija svemira. A okolo su se setali i imali predavanja neki autori kao CF, David Heatley, Jason, Gary Panter, Michel Gondry…Bilo je bas intenzivno.
Prije MOCCA-e sam danima imala tvornicu stripova u kuhinji sa ogromnim printerom na stolu, klamericom, nekakvim ravnalima, pepeljarama i stajaznam, i sve sto sam isprintala sam uspjela uvaliti, cak i nekim distributorima pa sad moji stripovi negdje vode drugi zivot.
- Da li si okusila i neku drugu Ameriku, izvan NY?
Zahvaljujuci staroj prijateljici Lisi Mangum sudjelovala sam na izlozbi On the margins: New comics from Croatia and Serbia u Portlandu, OR, zajedno sa Igorom Hofbauerom iz Komikaza, Aleksandrom Opacicem i Radovanom Popovicem iz Kosmoplovaca u galeriji/ striparnici Floating World Comics. Obljepili smo originalne table po cijelom prostoru i zaista je izgledalo dramaticno: prljave, intrigantne crno-bijele table nekih opskurnih balkanskih autora u srazu sa sarenim naslovnicama fino
produciranih americkih stripova. pravi pravcati kontrast kultura. Portlandska strip scena je vrlo bujna i zanimljiva ( grad je velik ko Zagreb a imaju gomilicu striparnica i strip galerija ) tako da je interes bio prilican, cak je bilo popraceno u par medija. Mogla se osjetiti opcaranost tim stranim, egzoticnim, postsocialistickim, post-ratnim svijetom sa Balkana.
Zapravo je Portland ostavio odlican dojam na mene, manji je od njujorka, ali jako umjetnicki ziv i nekako se intimnije osjeca postojanje scena, samim time i intenzivnije. Plus sto se pije absint, pusi se po kafanama i vikendom se beru gljive.
-
Koja je razlika izmedju americkog i evropskog stripa?
Da, zanimljivo je da svaki put kada nekom pokazem svoje ili Komikazine stripove, reakcije su uvjek: ‘Oh, it’s so Europian!” pa smo dosli do zakljucka da su americki stripovi izrastali iz scene bogate strip bastinom te su gradjeni po vec postojecim strip obrascima koji su cesto ilustrativni i karikaturisticki, dok je evropski/balkanski strip nicao na nasljedima ‘visoke’ umjetnosti (grafike ili slikarstva) s obzirom da je povijest stripa na nasim prostorima ispresjecana i bez kontinuiteta.
- Da li su ti se dogodila i neka otkrivenja?
Shvatila sam sto to znaci samopromocija, ono nesto od cega sam zazirala i sto mi jos uvijek nije najmilija djelatnost, ali jedini nacin da postojis je da budes prisutan. Trudim se to izvoditi na meni najbezbolniji moguci nacin, eto tako, ici po festivalima i pricati sa ljudima koji su mi zanimljivi, ne nuzno onima koji su bitni. Tako ide polakse, ali ide. Jednom mi je profesor na faksu rekao: “Dunja, vi bi te trebali poraditi na svom hrvatskom akcentu. Mozda ga cak jos vise naglasiti. Znate, to je ljudima ovdje egzoticno.” To je izvanredan primjer kako ljudi razmisljaju u New Yorku. Najbolji nacin da budes primjecen je da skakuces iz mase. Vec mi je malo dosta tog nacina razmisljanja.
Osobno, imam samo jednu ideju vodilju, a to je da dostignem nivo kad mogu raditi ono sto zelim, a to je crtati stripove, keljiti kolaze i sta sve ne sto po putu dodje, sa minimalno kompromisa, a da pri tom budem samoodrziva.
Negdje u bliskoj buducnosti bi se ipak voljela vratiti u Hrvatsku. Tesko je
zivjeti na dve relacije, jako udaljene i vremenski i kulturno. Trebalo bi bacit sidro. mozda predavati na faksu, pokrenuti katedru stripa i ilustracije ako bude interesa, jer neda mi se boriti sa vjetrenjacama. Pridonjeti povezivanju hrvatske strip scene sa scenama vani, nekakvi strip festivali, radionice. Igre i razonode.
- Dobro si upoznata sa srpskom i slovenskom scenom, gdje smo mi u tim relacijama?
Postoji li Hr stripscena ili je to neki nas privatni ufur?
Kolege iz Slovenije imaju snažan časopis Stripburger, primjer dobre organizacije i promidžbe, koji iako izdaje i inozemne stripove, u stanju je podržati čitavu slovensku scenu.
Kolege iz Srbije imaju pak nevjerovatnu volju i entuzijazam.Oni sa minimalno sredstava imaju duplo jaču scenu nego mi. Npr. multimedijalna braća Kosmoplovci, naizgled neorganizirani, ali plodni poput dobrih rodilja, burazer Wostok iz Vršca koji sumanuto izdaje i dolazi do brojke od preko 400 samizdata, ekipa iz Pančeva, Subotice… Imaju dobro razvijene lokalne scene, koje su opet izvrsno međusobno povezane. Problem naše strip scene je što je mala, ali žestoko podijeljena. Postoji određeni broj ljudi koji stvara stripove + određeni broj koji ih čita. Taj zbroj se zatim dijeli na više manjih brojeva okupljenih oko određenih stilskih karakteristika. Te male skupinice su izrazito separirane i vrte se u krug u granicama koje su si sami postavili.
Vlada stilsko čistunstvo u maloj zemlji gdje za takve stvari jednostavno nema mjesta. Kada bi se stvorila neka međusobna komunikacija, pretpostavljam da bi se proširili horizonti i malo po malo imali bi jednu jaku i inspirativnu scenu prepunu različitosti. Zato mi je bilo super viditi Komikaze, koje promoviraju gomiletinu autora, na sajmu stripa u sklopu CRŠ-a, stvorila se jedna situacija sa dva krajnja pola i sada bi trebalo raditi na onom između. Q magazin npr. dosta dobro pokriva tu neku sredinu premda malo više naginje prema mainstreamu.
Sada bi se svi mi trebali uloviti za ruke, zapjevati i otplesati kolo.
- Objavila si samostalne albume u ediciji Komikaze i Studiostrip/ Fabrika knjiga sto je registrirano više na regionalnoj nego na hrvatskoj sceni. Zašto je tome tako?
Našli su se neki ljudi koji su to vani odlučili činiti umjesto mene.
A što se tiče tu, jača promocija je počela tek sad oko CRŠ-a i to
opet više zahvaljujući tebi nego meni. Definitivno mi treba menadžer.
- Dio si te priče (Komikaze) od početka, vidiš li neke pomake u cijeloj toj buci pod istim nazivljem, u kom pravcu srlja taj brod?
Sjećam se početaka kada je to bio još jedan sićušan projekt, a sada je već prerastao okvire undergrounda, barem što se tiče prisustva na sceni.
I to ne mislim samo na domaću scenu. Komikaze djeluju posvuda kao putujući cirkus napokon u vašem gradu, nametnule su se svojim radom, radionicama, izložbama, sajmovima, dobrom voljom, veseljem i radošću.
U zadnje vrijeme su se uspijesno infiltrirale u nekolicinu strip dućana i donedavno neosvojive prostore knjižara kojih je većina, nažalost- i dalje u Zagrebu. I još da citiram tebe: Internet knjižare su dobar izum ali još nije
profunkcionirao kod nas pa se sve svodi više na promotivni program nego ozbiljnu distribuciju od koje bi se mogao očekivati profit i samoodrživost izdanja:
(Pristup stvaralaštvu kao neograničenom procesu nesputanom pravilima i normama još uvijek izaziva otpor sa određenih strana, ali takav odnos prema radu je produktivniji nego onaj po ustaljenim obrascima.
To govori količina autora i fanova Komikaza koji ne pripadaju isključivo strip sceni, ali u njoj pronalaze kreativni moment. I samo djelovanje Komikaza poprimilo je svojevrsno multimedijalno ozračje te na taj način postalo životnije i prijemčivije. Zanimljivo je, zabavno, bazira se na igri i
eksperimentu, to je formula s kojom se ne može pogriješiti.
- Kao jedna od rijetkih žena koje se bave stripom, što bi poručila ostalim ženama koje počinju?
Da nastave.
-
Vjeruješ li u «ženski strip», «žensko pismo», «žensku poetiku»?
Veliki sam protivnik takvog načina etiketiranja ali moram priznati da razlike ipak postoje, prvenstveno zato što živimo u društvu gdje se još uvijek osjeća tradicionalna dodjela uloga na ˝tipično muško˝i ˝tipično
žensko˝ nastala patrijarhalnim odgojem. Zato večina muških stripaša crta snažne momke nabijene testosteronima i obrađuje opasne teme. Žena je pak manje u stripu jer su im u djetinjstvu pokušavali barbikama nametnuti određene životne prioritete. Kada se žene bave stvaranjem stripa, u većini slučajeva kroz njih govore o svojim životnim iskustvima koji su zbog svega već navedenog sasvim različita od onih muških. Pojavljuju se prikazi jedne druge stvarnosti; otpor, pokušaji dokazivanja, ironični odmak, želja za izražavanjem mišljenja ili prepuštanje, i sl. Više kontemplacije i kritike od onog na što smo navikli u stripovima se etiketira kao ˝žensko˝pismo jer progovara o osjećajima.
Ali osjećaji nisu isključivo ženska karakteristika.
-
Što tvoja mama misli o tvojim nastojanjima?
Ona kimne glavom i kaže nešto. Ja podignem obrvu. Potom pijemo kavu i jedemo srdele.
- More, more, more…Načuli smo da se planiras jednom i jedrilicom za Ameriku!
Da li je i tvoja suradnja s «Morskim Prasetom» izronila iz te nedosanjane fantazije ili je sve to samo sirova naruđba koju si ti vrlo profi odradila?Možda je bila neka telepatija u pitanju. Neko vrijeme sam znala gnjuriti glavu pod vodom i tako slati snažne mentalne impulse. Svi znamo da je voda odličan vodič. Osim delfina, uspostavila sam odnos i sa Morskim prasetom. Nema govora o odrađivanju, to su imaginarni dnevnici koji se bave sirovim emocijama, frustracijama i nerealiziranim žudnjama. Oni koji ne priznaju te bazične pokretače, ne vole moje stripove.
- Imaš kompletnu arhivu svojih stripova, pregolemu…Kako sad gledaš na te radove, svoj razvojni put…?
Zahvaljujući didi ( kom sam u 14-toj htjela dignuti spomenik op.d.j. )
sačuvan je taj fantastični svijet dječjeg autizma. Zanimljivo je
kako djeca razmišljaju u krugovima. Nije valjda da već sa dvije godine žele da im se kupi bicikl? Dešifrirati crtež lagano introventiranog djeteta je nelak posao ali zanimljiv. Iskustva su primjenjiva i na ˝odraslu˝ jedinku. Crpim inspiraciju od sebe u 3. godini.
- Zavrsila si Likovnu Akademiju u Zgu kod profesora Kesera i magistrirala u New Yorku. Da li je to kraj skole ili imas i daljnje planove?
To je kraj nečega, sigurno. Možda kraj dominacije autoriteta? U jednom dijelu akademijskog obrazovanja u Zagrebu desilo mi se ubistvo kreativnosti koju sam, srećom, uspijela reanimirati pri kraju studija i sad je već skroz vitalna.
Posljedice nemilog događaja se smanjuju iz dana u dan. Daljnji
planovi odnose se samo na mlaćenje para.
- Večina tvojih stripova je kompletno tvoja. Dal ti je priča bitna za strip ili ona koči struju svijesti i avanturu crteža?
Po meni su to 2 različita procesa. Razmišljam u slikama i kada crtam po svojoj priči – neodvojiva je od crteža, riječi služe pojašnjenja vizualnog toka svijesti. Kod tuđe priče radi se o vizualnom opisu mog doživljaja iste.
Tu su riječi samostalnije, a vizualizacija pojačava i osobnije opisuje
situaciju u riječima. Nekad izbacim dio teksta ako smatram da je moj vizualni simbol izražajniji. Umjetnička sloboda, to se zove. Ne bih se zato složila sa Lazićem koji je u jednom intervjuu spomenuo kako nema dobrog stripa ako nije angažiran pisac za izradu scenarija. To je kao da kažete kompozitoru da ne može napraviti dobru pjesmu, ako na nju nije nakalemljen tekst nekog pjesnika. Kao daBveć melodija i zvuk ne mogu pričati sami za sebe.
- Kako vidiš sebe u nekoj perspektivi? Mnogi nasi crtači rade za strane
izdavače u velikim industrijama Marvela, DC-ja i sl…Neki izlažu po fensi galerijama uvećane kadrove stripova u skupim tehnikama.i …nekolicina životari s ponekom tablom u novinama te crtajući ljepuškaste stripove za odgajateljice djece. Ima li neka alternativna opcija koja je održiva a da nije samo revoltirana opozicija na postojeće stanje?
Scena je prefragmentirana da bi itko imao ikakve koristi od nje. Lakše je otići vani i raditi za vel´ku paru. Lakše je putem galerija stvoriti ozračje elitizma te barem imati reputaciju u umjetničkim krugovima, ako već ne pare. A zatim, lakše se pokoriti zakonima kržljave ilustrativne industrije i pokupiti nekakvu crkavicu, nego sjediti doma i psovati u papir kako umjetnike nitko ne razumije. Više manje govorim iz vlastitog iskustva. Ali situacija je takva da je teško nekome zamjeriti ako djeluje u tom smijeru. Trebalo bi znati napraviti izbor, tako da se ne zakopava dignitet stripa, ali niti da se ne djeluje isključivo jer se time strip izolira. Osobno, ne namjeravam biti patriota i usprkos svemu stavljati svoj talent u službu obogaćivanja kulture države koja za to ni ne mari. Htjela bi iskusiti kakav je to osjećaj kada netko plaća tvoj rad jer ga istinski vrednuje kao i svaki drugi, kada ga netko uzima za ozbiljno, a ne kao odraz infantilnosti osobe. Nakon što doživim tako nešto, sumnjam da ću ikada više biti voljna volontirati, ali ću sigurno imati bolji uvid u to kako
uništiti predrasude vezane uz strip na ovim područjima. U tom smislu ću i djelovati, ali nema više milodara, dragi izdavači! Stvar se može popraviti
umrežavanjem različitih scena u jednu koja će biti dovoljno velika da se
njeno postojanje isplati I da se promijeni postojeći odnos prema stripu.
Zatim, strip treba prožeti svakodnevicu a ne držati ga kao osamljenu umjetničku granu koju više niko ne razumije i nikada neće. To je kao kada vam katolička mladež počne dijeliti one letke: Isus u igrici Pokrštavanje zabludjelih ili Dodjite na chat s Duhom Svetim na www.bog je s vama.com. Svi se moraju prilagodit situaciji. Prosvijetlimo narod stripom, gurnimo mu ga pod nos svaki dan barem tri puta!
- Mnogi tvrde da je strip mrtav a film i videoigre vode bitku.S klincima koji vise na aparatima strip sigurno gubi dio publike.Da li time nešto/nekog i dobiva? Moze li se taj mrtvac zvan strip reanimirati injekcijom novih izvora mašte, osuvremenjavanjem ili pronalaženjem uzora u iskustvima drugih medija?
Glupost je reći za bilo koju umjetničku formu da je mrtva ili umire, isto
kao što je glupo očekivati neki nevjerovatan uspjeh prisjećajući se
zlatnog doba stripa početkom stoljeća. Tada nije bilo tv-a, kompjutera,
videa, cd-a, dvd-a, mobitela, igrica, digitalnih fotoaparata, kamera, miksera, tostera, mikrovalnih i inih zanimljivosti. Dominaciju knjige, tada kao vrhunske razbibrige, razbio je upravo strip. I tada su za strip govorili da je ružan križanac slike i riječi, kopile nedostojno ljubavi istančanih
umjetničkih duša, ubojica književnosti. Naravno da strip nije ˝ubio˝
knjigu, niti su sve ove elektronske đakonije uništile strip kao izraz. E sada, strip se može približiti široj populaciji koristeći nove medije, ali se ne može nametnuti kao vodeći. Svatko bira svoje polje interesa, ali ako neko polje nije ponuđeno, neće biti ni izabrano. Zato treba raditi u tom
smijeru da strip bude uvijek ponuđen i dostupan.
- Aktivna si i kao grafiterka… Grafiti su za tebe: a) nasilno osvajanje prostora ili b) uzimanje pripadajućeg? c) oplemenjivanje bezličnog? Dio programa reciklaže postojećih resursa vidljiva je (osim u čestom shoppingu na Hreliću ☺ i u tvom zagrebackom diplomskom lociranom u vagonu istočnog kolodvora! Kako je Akademska javnost reagirala na ovo novo mapiranje diplomantskih izložbi i namjeravaš li održati tu praxu?
Radi se o izložbenom konceptu sastavljenom od artikala propagandnog materjala u svrhu promocije fotokopiranog stripa. Kako je strip samizdat, tako je i reklamna kampanja čista fikcija autora i ironičan je komentar na percepciju stripa u javnosti. Kadrovi iz stripa su multiplicirani i otisnuti u
različitim oblicima primjenjenog karaktera(majice, torbe, bedževi, plakati).
Ovaj proces nema za svrhu trivijalizaciju umjetničkog rada nego se koristi vrijednosnim sustavom javnosti u prihvaćanju umjetničkog djela. Projekt je nastao, u suradnji s Vanom Gačinom, iz odbojnosti prema postojećim izložbenim prostorima, pogotovo onima na Lik.Akademiji (trošni studentski ateljei ili pompozna Galurija u profesorskom hodniku ). Unatoč pokušaju ometanja u izlaganju izvan cijenjene institucije, uspijeli smo dokazati da je to sasvim legalno po pravilniku akademije.Većina profesora iz komisije je invalidna na neki način pa nisu mogli doći. Zato je prof. Zlatko Keser (1 od najinspirativnijih ljudi koje poznajem) morao preuzeti ulogu zaštitnika. Bio je zadovoljan i izborio je završnu ocijenu za nas. Ostali nisu odradili svoj posao i za to dobivaju plaću. Nakon što sam na promociji ukrala svoju diplomu, bila sam jako ponosna.
- Gdje su bubnjevi u svemu tome?
Moja velika strast, uvijek bila. Zadnjih godinu dana, umjesto da ostavljam znoj na palicama i bubnjevima, trošila sam se svaštareći u svrhu preživljavanja. To nije fer!
- Osim lova na hobotnice, crtanja stripova, bubnjanja i bicikliranja ima li jos nešto što bi nadodala svom profilu?
Gomile nedosanjanih fantazija.
- Poruka za kraj?
Sve će bit ok.
