“ANTIKONZUMERIZAM KROZ STRIP KOMIKAZA”
UVOD
U 37. broju Stripburgera, kultnoga slovenskog časopisa za strip, poznati hrvatski crtač i teoretičar Dušan Gačić napisao je tekst o strip kritici u kojem traži objektivan pristup (iako ističe da i subjektivna mišljenja u kritici imaju nemalu vrijednost) zasnovan na pitanjima “je li to svijet koji funkcionira sam za sebe, donosi li nešto zanimljivo, novo i drugačije, kakva je zanatska kvaliteta autora..?” pri tome naglašavajući kako se kritika ne smije zasnivati na trenutno aktualnim teorijama.
Gotovo istovremeno, u e-mail časopisu Strip vesti broj 274, Dejan Stojiljković objavljuje recenziju pod naslovom Čiča Gliša je video olovku koja je uzrokovala dosad neviđen broj pisama čitatelja, a polemika se nastavila i na više internetskih foruma. Stojiljković već u prvoj rečenici odaje kako očekuje takve reakcije: “Pisati o alternativnom stripu, na bilo koji način osim afirmativnog, veoma je nezgodna stvar.” Tako će se u pismima čitatelja naći optužbe da je nedemokratičan, “pseudofeljtonist”, kako pokazuje “kolosalno neznanje”, “previše unošenja emocija od strane autora” itd.Stojiljkovićeva kritika je bez rezervno negativna i nije mogla biti nikakvadrugačija jer je on na očigledno alternativni strip primijenio kriterije koji se obično koriste kada se procjenjuje žanrovska ili mainstream umjetnost.
Može li se Gačićev model kritičara, dakle, primijeniti na Stojiljkovića i kako bi izgledala recenzija istog stripa koja bi bila bazirana na Gačićevim pravilima? Odmah upada u oči da Stojiljković ne argumentira svoju tvrdnju “da [autor] ne ume da nacrta ni pile” niti jednom tehničkom ili estetskom normom kako zahtijeva Gačić. Slično je i sa zahtjevom da svijet stripa bude sustav koji može funkcionirati u alternativnoj stvarnosti jer Stojiljković pogrešno interpretira i prostor i vrijeme u kojem se odvija strip govoreći o austrougarskim umjesto rumunjskim graničarima. Međutim, ispitivati zanatske kvalitete tog stripa je jednako pogrešan put. Taj je strip, naime, namjerno izveden tehnički loše. Radi se o dadaističkom, nihilističkom pristupu stripu. Pristupu koji zahtijeva rušenje svih ustaljenih estetskih i moralnih normi. Obojica, dakle, zanemaruju specifičnosti različitih pristupa stripu i različitih ciljeva koje autori pokušavaju postići svojim stripovima.
I inače je zanimljiv fenomen netrpeljivosti između crtača komercijalnog i avangardnog pristupa. Vjerojatno zbog potrebe da opravdaju svoj odabir, i jedni i drugi su skloni potpuno odbaciti rad neistomišljenika.
Mislim da se zaključak o ispravnom pristupu strip kritici nameće sam. Kritičar mora biti upoznat s kontekstom u kojem je strip nastao i ciljevima koje je autor pred sebe postavio kad ga je stvarao. Iako je hrvatska strip scena još uvijek relativno siromašna, mogu se pronaći gotovo svi trendovi i težnje koje nalazimo i u stripovski razvijenijim zemljama poput SAD, Japana ili Francuske. Pokušat ću prikazati barem one najdominantnije.
DIVLJE OKO I STRIP IZLOŽBE
Prije svega nekoliko godina, za standarde artističkog stripa, veliku medijsku pažnju dobivala je strip grupa Divlje oko, multimedijalna grupa koju je sačinjavalo osam autora avangardnoga pristupa stripu. Već letimičan pogled na biografije autora otkrit će jednu važnu osobinu zajedničku cijeloj grupi: likovnost. Skoro svi članovi navode kako su diplomirali na Likovnoj akademiji. Iz te činjenice logički slijedi njihova orijentacija prema galerijama i elitizmu koji se očituje ne samo prema van (hermetičnost jezika stripa) nego i unutar same grupe (osim Ivane Armanini koja je napustila grupu još relativno rano, niti jedan drugi autor nije u nju primljen niti ju je napustio).
Radi se o individualnom izrazu, oslobođenom uniformnosti komercijalnog stripa, multimedijalnosti, potrazi za novim mogućnostima stripa i istraživanju granica medija. Međutim, posebno je zanimljiv način na koji su neke od tih težnji formulirane. Irena Jukić-Pranjić o nastojanjima Divljeg oka kaže: “Borba protiv komercijalnosti, kupoprodajnih odnosa u umjetnosti.” Doda li se tome i zajednički manifest, jasno je da Divlje oko ne želi biti samo umjetnička, već i društvena snaga. Svakome je očito da se radi o evidentnom precjenjivanju vlastitog utjecaja. Ništa se u kupoprodajnim odnosima u umjetnosti neće promijeniti zbog javnog manifesta nekoliko entuzijasta. Ali ipak se ne može pisati o Divljem oku i zanemariti njihove ambicije.
Izlažući u galerijama prije nego u tisku, isticanjem određenih prednosti galerijskog izlaganja (Gačićev strip sjena, strip-skulpture i reljefni crteži ne mogu se adekvatno preslikati u ravninu papira), aure originalnoga djela, grupa traži prostor na koji će pobjeći od diktata komercijalnih zahtjeva (tiskani strip se mora prodati u određenom broju primjeraka kako bi pokrio troškove), proširuje granice medija (koje su i onako umjetno stvorene), ali i traži novu, drugačiju publiku za svoje nove, drugačije stripove. Galerijska vrijednost tih stripova je jedan od vrlo važnih kriterija koji se mora uzimati u obzir kod procjenjivanja. Neki od tih stripova moraju biti doživljeni u galerijskom prostoru jer na papiru gube neka od svojih bitnih obilježja.
Prikazali smo neke od prednosti galerije spram tiskovine, a koje su mane? Iako likovnjaci, članovi Divljeg oka redovito ističu utjecaje tradicije književnosti i filma na svoj rad. Iz te činjenice proizlazi da galerija oduzima stripu neka bitna svojstva. Postavlja se pitanje koliko složena radnja se može ispričati na zidovima galerije? Može li Dušan Gačić, deklarirani obožavatelj Krleže, pretočiti čitav roman u galerijski izložak? Odgovor je ne. Galerija ima ograničen prostor i nema mogućnost izlaganja stotinjak stranica dugog stripa. Druga karakteristika koja je teže ostvariva je uživljavanje i neprekinutost radnje. Kod čitanja stripa poželjan efekt je zaboravljanje da se radi o bojama na papiru; čitalac nepokretne sličice oživljava i one za njega postaju u jednom trenutku stvarna zbivanja koja se događaju u vremenu. Galerija uzrokuje mnogo više opstrukcija u činu čitanja od tiskovine koja se može konzumirati u prostoru koji pruža veću mogućnost koncentracije. Tako je i Dušan Gačić izabrao svoj tiskani (fotokopirani) fanzin Flit za objavljivanje ‘Banketa u blitvi’ (izuzetak je Baraka 5B, ali upravo je to dobar primjer za nemogućnost složenijeg pripovijedanja, jer je nemoguće shvatiti radnju stripa bez prethodnog poznavanja pripovijetke).
ANTIKONZUMERIZAM KROZ STRIP KOMIKAZA
Komikaze i Divlje oko povezuje Ivana Armanini. Bivša članica Divljeg oka sada je urednica Komikaza. A što su točno Komikaze nije baš jednostavno definirati. Internetski strip magazin koji povremeno izdaje tiskovine, strip grupa ili sinonim za trenutne strip aktivnosti urednice Armanini? Za ovu raspravu to i nije od veće važnosti.
Za razliku od elitizma Divljeg oka, Komikaze su otvorene svima. Jedna od glavnih ideja Komikaza je antikonzumerizam koji u ovom slučaju znači poziv svima da crtaju stripove bez obzira na tehničku vještinu, talent ili iskustvo. Svatko ima nešto za reći i pozvan je da to učini. Održali su gotovo neprebrojive radionice širom Hrvatske (i šire) i na svakoj od njih izdali fotokopirani fanzin i održali izložbu, na internetskoj stranici predstavljaju velik broj autora, a izlažu stripove isključivo na javno dostupnim mjestima. Dakle i prema unutra i prema van izbjegava se svaki elitizam.
Ivana Armanini u dvobroju Godina novih 15/16 kaže: “Sam čin izložbe nije presudan za medij u kom je reprodukcija jednakopravna originalu”, i tako ističe još jednu bitnu razliku između te dvije grupe.
Počeo sam s binarnim opozicijama, ali ta dva diskurza su zapravo izrazito srodni i nije rijetkost da se o njima govori “u paketu”. Tako Armanini kaže: “smatramo da strip nije jeftina ulična prostitutka plaćena da zabavlja dječake u pubertetu” i “pohlepa producenata, koja teži zaglupljivanju publike, kako bi im u budućnosti što lakše prodavali trash koji serijski proizvode” što je samo drugačija formulacija izjave Irene Jukić-Pranjić citirane u prošlom poglavlju. Osim toga, povezivanjem sa nevladinim udrugama, koje je pravilo za Komikaze, pokazuje se da i oni imaju i društvene, osim umjetničkih, ambicija. Uz borbu protiv komercijalnosti, zajedničko im je i traženje novih, do sad neotkrivenih, mogućnosti medija.
Likovni pristup Komikaza je još manje kompaktan i uniforman od Divljeg oka. Jedan pored drugog mogu se naći mračni ekspresionizam Ivane Armanini i Manceov minimalizam. Teme idu od feminizma do antifeminizma, od protu rasističkog, gotovo udžbeničko-poučnog stripa Vanča Rebca (Godine nove #15/16 str.10-11), do Skamfakovih iživljavanja koja graniče sa psihoterapijskom sesijom. Zajedničko je samo nastojanje da se otvoreno komunicira.
NOVI HRVATSKI UNDERGROUND
Skupina Novo hrvatsko podzemlje ili kraće NHP estetski se i tematski nastavlja na američki underground strip iz kasnih šezdesetih: kontrakultura eksperimenta, droge i izrugivanja establišmenta. Uzori su više nego očigledni i iz odabira stranih autora koje su predstavili u svom fanzinu Stripoholic; Robert Crumb, Gilbert Shelton i njihovi klonovi.
Usporedimo li društveno stanje SAD-a kasnih šezdesetih i naše današnje, vidjet ćemo da takav pristup ovdje i sada može biti vrlo relevantan. Malograđanština, socijalna bijeda, razočaranje ratom i politikom upravo vape da budu ismijani, šokirani i vrijeđani.
Važno je primijetiti da za underground strip nisu od male važnosti crtačka vještina i inovativnost, dvije karakteristike koje našim autorima često nedostaju. Crumb je izvanredan ctrački talent (posebno kao portretist), njegovi stripovi su pažljivo i detaljno nacrtani, pretjerane fizičke proporcije njegovih likova uvijek su dobro odmjerene, nevjerojatne sprave koje se pojavljuju u njegovim stripovima i ilustracijama pažljivo su osmišljene i gotovo da djeluju moguće. Humor nije sebi svrha – strip priča priču o svijetu onakvom kakav jest i taj humor je uvijek mračan, razočaran i tužan. Shelton je malo opušteniji, ali samo na prvi pogled.
Koliko je, pak, taj izraz opravdan u umjetničkom smislu, drugo je pitanje. Je li NHP puka kopija? Za razliku od društvenih prilika, hrvatska strip scena se od američke iz onih vremena bitno razlikuje. Američka izdavačka mašina stvarala je gomilu stripova o superherojima koji su jedan drugom nalikovali kao jaje jajetu. Nije bilo antiheroja. Strip je bio popularan medij za zabavu kojem se nije priznavao umjetnički potencijal. Underground crtači su bili svjesni da će tu i tamo netko naivno uzeti u ruke njihov strip i trudili su se da ne ostane ravnodušan prema onome što vidi. U Hrvatskoj već petnaestak godina strip nije medij koji ima veću publiku, pa je pitanje koga to NHP šokira svojim stripovima.
NEUNIŠTIVI ENDEM
Nisam siguran može li se skupina autora okupljenih oko časopisa/fanzina Endem nazvati posebnim diskurzom u hrvatskom stripu, ali činjenica da su najtrajnija pojava izvan komercijalnih struja i da uspijevaju preživjeti sve mijene strip izdavaštva u Hrvatskoj, čini mi se dovoljnim razlogom da se barem osvrnem na njih.
Je li Endem fanzin? Usporedi li ga se sa bilo kojim stranim fanzinom, u oči odmah upada da je Endem puno manje eksperimentalan i da je profesionalnije izveden. Usporedi li se sa nekim mainstream izdanjem, nedostaje mu jača urednička vizija, redovitiji ritam izlaženja, komercijalnost i šira distribucija.
Ako tražimo neka zajednička svojstva stripova koji izlaze u Endemu, možemo reći da se radi o mješavini više raznorodnih utjecaja kojima je zajednička karakteristika eskapizam. Za razliku od goreopisanih grupa koje teže društvenoj aktualnosti, ovdje nalazimo postmodernističku reciklažu svjetova iz mašte. Mjesto radnje: strip i film, vrijeme radnje: pop kultura dvadesetog stoljeća. Vrlo razvijeno izdavaštvo bivše Jugoslavije napunilo je Endem u likovnom smislu utjecajima francusko-belgijske škole, Bonellijevih junaka i američkih superheroja. I dok likovni stil veliča, odaje počast tim pristupima, scenariji ih uglavnom (zajedno sa američkim filmovima i pop-kulturom) parodiraju, čak ismijavaju. Možda najneobičnije izražajno sredstvo u Endemu je interna šala. Redovito prisutna, neupućenima neshvatljiva, interna šala služi da zabavi one koji se nalaze u najužem krugu autora Endema i vjerojatno je presudna da bi se ipak zaključilo kako se radi o fanzinu.
Dva, dakle, različita pristupa likovnoj i pripovjedačkoj strani stripa. Kao da je težnja autora zabaviti svoje prijatelje, a pri tom (mainstream pristupom u kojem je lako procijeniti koliko je crtač vješt) reći: “Gledaj kako lijepo znam crtati!”
KOMERCIJALNI STRIP
U teoriji, najlakše bi trebalo biti odrediti kriterij uspjelosti komercijalnog, mainstream stripa: koliko je novca zaradio svom autoru? Međutim, u Hrvatskoj se izdavanjem stripova domaćih autora napravljenih za domaće tržište može jedino gubiti novac. Da je zarada jedini kriterij po kojem se neki strip može nazvati “komercijalnim” ili mainstream, toga u Hrvatskoj uopće ne bi bilo.
Tri su glavne skupine strip profesionalaca kod nas.
Prvi bi bili autori koji rade uglavnom za strane izdavače (Kordej, Parlov, Sudžuka, Ribić…) na tuđim serijalima po tuđim scenarijima (posebna priča su Darko Macan koji je donedavno vrlo uspješno radio za američko tržište kao scenarist, a danas uglavnom radi na domaćim projektima i Danijel Žeželj koji je sve ugledniji u svijetu, naročito Americi, ali redovito izdaje stripove i u Hrvatskoj vjerojatno zbog ljubavi prema svojoj zemlji i želje da i u njoj ostavi trag). Pravila njihovog zanata su jasna: konturni crtež, vjerne proporcije tijela (za američke superheroje postoje standardna izobličenja), boje ugodne oku i spektakularno kadriranje.
Drugi su crtači novinskih strip pasica i karikaturisti. Osim superuspješnog Dubravka Matakovića, rijetko ih se doživljava kao sudionike strip scene. Njihov uspjeh ovisi isključivo o interesu njihovih čitatelja. Prilagođavaju se temi novina u kojima izlaze (najčešće se radi o dnevnopolitičkim komentarima), trude se biti pregledni, jednostavni i duhoviti, a publika su im uglavnom ljudi koji inače nemaju nikakvog kontakta sa stripom.
I treći su autori koji svoje stripove duže od jedne pasice objavljuju u hrvatskim časopisima (Flit, Q) i ponekom albumu. Radi se o svega nekoliko autora (Macan, Tikulin, Solanović, Pisačić…) koji kombiniraju izdavačke projekte, rad na stripu i srodne poslove ‘sa strane’ kako bi nekako opstali na sceni. Mislim da su svi spomenuti barem neko vrijeme radili kao najamna snaga u stranim izdavačkim kućama, ali svrstavam ih u posebnu grupu jer mi se čini da važniji dio svog opusa objavljuju u Hrvatskoj.
ZAKLJUČAK
Nemoguće je u ovakvom prikazu dotaknuti se svakog autora kojeg je teško svrstati u neku od ovih kategorija ili nabrajati sve grupice okupljene oko manje poznatih fanzina, naročito onih koji su izlazili sredinom devedesetih, kad su fanzini činili glavninu strip produkcije u Hrvatskoj, ali mislim da sam uspio približiti tokove suvremene hrvatske strip produkcije i dokazati kako je ona previše raznovrsna da bi se mogla obuhvatiti jednostavnim, općim pravilima za procjenu kvalitete. Svaki strip je nastao u specifično vrijeme, u specifičnim okolnostima i u vlastitom okruženju, te ga u tom kontekstu treba i promatrati.
Najzanimljiviji događaji u umjetnosti i onako se redovito događaju na rubu. Zanimljivi autori uvijek ispituju granice. Postavite pravila i sveta dužnost umjetnika je da ih zaobiđe.
Nezaobilazne stranice hrvatskog strip interneta:
http://www.stripovi.com – najveći strip portal u Hrvatskoj
http://qstrip.blog.hr – dnevno svježe vijesti iz svijeta stripa
http://www.komikaze.hr – besplatni stripovi za čitanje i download, interaktivna radionica stripa i još ponešto
