10.6.2010. komikaze – suvremeni autorski strip u hrvatskoj

piše: iva divić/ seminar

Sažetak

U ovom eseju predstavit ću alternativni strip danas u Hrvatskoj kroz djelovanje projekta Komikaze. Uz objašnjenje samog pojma stripa i njegovog razvoja, želim dati uvid u jedan drukčiji pristup tom mediju koji je nedostatno zastupljen u našoj kulturi i koji se još uvijek smatra samo jednom vrstom jeftine razbibrige. U nadi da ćemo se više ugledati na europske države kao što je npr. Francuska (gdje 30 posto kompletnog izdavaštva pripada stripu) i pomoći razvoju autorskog stripa kod nas informiranjem što šire publike, na ovaj način želim doprinijeti i teoriji suvremenog stripa koja kod nas praktički ne postoji. Na našoj sceni nedostaje kvalitetnog i kontinuiranog bavljenja ovim medijem. Nedavno objavljena knjiga Ranka Munitića “Strip, deveta umjetnost”, koja mi je dosta pomogla u istraživanju ove teme, dobar je primjer „udžbenika o teoriji stripa“ i možda ta knjiga inspirira i ostale autore da se malo više pozabave ovom temom.

Uvod

Pa ako je strip sposobniji od suvremene književnosti za utjelovljenje globalnih simbola i prototipa našeg doba, utoliko gore po tu književnost, no nemojmo to kao neku vrstu krivice prebacivati na leđa stripa…( Evelin Silero)
Što je tako zanimljivo u mediju stripa? Moram priznati da me oduvijek fascinirao njegov oblikovno – komunikacijski karakter. Odrastavši uz starijeg brata, skupa s njim sam uživala čitajući Dylana Doga, Zagora, Alana Forda i ostale stripove koji su tada, osamdesetih i devedestih bili jako popularni kod nas. I dan danas, naravno, postoje ljudi koji ih čitaju, međutim dolaskom kompjutera nekako se smanjio broj tinejdžera koji odrastaju uz stripove.
Sad su ipak popularnije kompjuterske igrice i različite društvene mreže. Sjećam se što me odmah na prvi pogled privuklo stripu. Crno bijeli svijet u malenim kvadratima sa duhovitim i dovitljivim tekstom i čitavim spektrom zanimljivih junaka bio je moj svijet mašte. Bez problema se unesem u priču, zamišljam razvoj događaja i identificiram se sa određenim likovima. Tada još nisam znala kako se strip “od milja” naziva deveta umjetnost.
Negdje na početku srednje škole sam prvi put pročitala strip Danijela Žeželja, Osmijeh Majakovskog. Bilo je zanimljivo otkriti kako strip može imati i drukčiju atmosferu, drukčije oblikovanje, drukčiji pristup. Svidjela mi se priča, svidjeli su mi se kadrovi, likovi i predmeti koji su oblikovani na suptilniji način. Čak i neuobičajni nedostatak teksta se savršeno uklopio jer se lako razumije čitava priča koja fluidno teče kroz slike.
Ono što me najviše oduševljava kod stripa je njegova fleksibilnost. Postoje različiti modeli stripa, od kratkih stripova u novinama ili časopisima, tvrdo ukoričenih izdanja, jeftinih stripova koje možete kupiti na svakom kiosku, do stripa u kojem je više naglašeno umjetničko oblikovanje i teme koje su sve samo ne banalne i plitke.
U ovom tekstu ne želim raditi velike razlike između tih tipova niti degradirati stripove koji nastaju u masovnoj produkciji niti veličati alternativne stripove. Smatram da ne bi bilo u redu na taj način dijeliti fenomen stripa, jedina podjela koju mogu napraviti je ona na dobre i loše stripove, isto kao što to postoji u ostalih osam umjetnosti.
Glavni fokus ovog teksta je razvoj projekta slikarice Ivane Armanini koja je 2002. pokrenula Komikaze, tiskani i web projekt koji promovira alternativni strip.
Smatram da je na hrvatskoj strip sceni nedostajao upravo takav oblik predstavljanja autorskih stripova, jedna iznimno dobro organizirana mreža strip aktivista koji žele podići kvalitetu autorskog stripa i same produkcije, ali i platforma koja daje šansu novim, mladim umjetnicima koji se dobro snalaze u ulozi likovnih anarhista.

Kratki pregled povijesti stripa i osnovni pojmovi

Strip je niz naracijom povezanih prizora. Karakteritika stripa je njegova vremenska dimenzija koja se ostvaruje nizanjem kadrova, što stvara sličnost između stripa i filma. Utemeljen spajanjem likovne i tekstualne sastavnice stvorio je svoju posebnu izražajnu tehniku, svoju tematiku i tipologiju te vlastitu publiku koja mu osigurava kontinuitet postojanja. Morfem stripovske forme je kadar koji se montažnim postupkom povezuje u razgovjetnu cjelinu.
Riječ strip na engleskom znači traka. Ono što je još zanimljivije je da se cijeli pojam prevodi “comic book” ili “ comic strip” što u doslovnom prijevodu znači smiješna knjiga, šaljiva traka i upravo iz tog naziva proizlazi većina predrasuda koje ljudi imaju o samom mediju stripa. Naravno to je još uvijek povezano s vjerovanjem kako su stripovi jeftina zabava za djecu, puna šarenih crteža, akcijskih junaka u tajicama, banalnih priča i još banalnijih likova.
Smatram da je taj dio umjetnosti jako podcijenjen i kako nismo svjesni koliko mogućnosti nudi taj oblik izražavanja.
Pristupiti analizi stripova znači uzeti u obzir specifičnosti stripovske dramaturgije. Umjetnost stripovske montaže može se proučavati uzimajući u obzir dva osnovna pristupa – grafički i narativni. Grafička montaža odnosi se na organizaciju pojednih sastavnica stripa. Može se istraživati kadar, tabla ili čitav serijal. Svaki kadar se može promatrati kao zaseban crtež, no on je ustvari neodvojiv od cjeline kojoj pripada, od pojedine table kao što je i tabla neodvojivi dio čitavog stripa. Vremenski faktor stripa vezuje ga uz film i sličnošću sa knjigom snimanja. U današnje vrijeme u kojem prosječnom konzumentu sve više opada koncentracija, pa mu čitanje teksta počinje dosađivati, u Japanu su se pojavili stripovi, tzv. mange, kojima se veoma povećao broj stranica (oko 300 u prosjeku) a smanjila količina teksta, pa se takav strip više ne čita, nego lista, stvarajući sličan efekt u mozgu poput animiranih filmova.
Strip se uvelike povezuje s filmom, pa tako imamo i zajednički produkt ta dva medija – ekranizacije raznih strip – knjiga, od Supermana, Flash Gordona, Batmana do Sin Citya, 300, Watchmena i Spirita. Čini mi se kako su se novije ekranizacije uspjele uz pomoć suvremene tehnologije povezati još više predložak i sami film izjednačavanjem filmskih kadrova i onih iz originalnih stripova, kao i korištenjem jakih kontrasta (crno-bijelo-crveno) što je možda najefektnija karakteristika stripova koju koriste mnogi suvremeni autori, uključujući naravno i Frank Millera koji je jedan od najpoznatijih autora nekih od gore navedenih stripova. S druge strane takve ekranizacije opet imaju onaj američki prepoznatljiv stil sa glavnim muškim likom koji je neshvaćen i usamljen u svojoj borbi protiv zlikovaca, naravno uvijek i sam protiv zakona ali zato vječno okružen ljepoticama koje mu pomažu ili odmažu. Zanimljivo kako su ti filmovi zapravo pomogli strip kulturi jer se odjednom javio povećan interes za čitanje stripova, ali pitanje je da li su ti stripovi i odmogli onoj drugoj struji, poglavito europskoj, koja više gleda kroz strip kao medij u kojem glavnu riječ imaju filozofski, društveni, psihološki govor i koji na kraju krajeva ne mora biti niti estetski privlačan, dapače više naglašava grotesku i crni humor.


Danas postoje tri najvažnije strip scene : Francuska/Belgija, Japan i Sjedinjene Države. U tim državama su se stvarale posve različite tradicije stripa. Francuska/Belgija oduvijek njeguje umjetničku stranu stripa, a nakon 1960-ih godina i uspona stripa za odrasle, bande dessinée (kako oni nazivaju strip) postala je prava umjetnost.
Francuski je strip obično u formatu albuma s četrdesetak velikih stranica, te ima tvrde korice i kvalitetan papir. Autori stripa imaju mnogo viši status nego u Americi i Japanu, dapače, smatraju se umjetnicima. Najslavniji autor je belgijanac Hergé (Tintin).
Japan je najmlađe ali i najveće od tri žarišta. Japanski stripovi, manga, čine 40% ukupnog tiskanog materijala u Japanu. Svaki mjesec izlazi oko 350 stripovskih magazina i 500 stripova. Izdaju se u svescima od dvjestotinjak stranica (tankoubon), a nije neobično da serija dosegne i 10,000 stranica. Zato se u japanskim stripovima najviše pazi na radnju, dok je crtež sporedan. Poseban fenomen je doujinshi, ogromno tržište amaterskih stripova.
Najslavniji autor je Osamu Tezuka (Astro Boy, Blackjack). Sjedinjene Države su stvorile masovnu potrošnju stripova kroz ideju superjunaka, koja i danas čini osnovu američke industrije stripa. Postoji oštra razlika između comics, koji se prodaju u tankim izdanjima od dvadesetak stranica i smatraju se razbibrigom, i graphic novels, koji imaju format albuma, obično s tankim koricama, i pretendiraju na status umjetnosti. Najslavniji autor je Frank Miller (Batman: The Dark Knight Returns)

Povijest stripa

Ideju stripa kao sukcesivnog čitanja slika možemo prepoznati u egipatskom slikarstvu, na Trajanovom stupu u Rimu ili čak u “Biblia pauperum” gdje su slike preuzele narativnu ulogu a pisani tekst je samo dodatak ilustraciji. Takav tip Biblije je naravno bio više najmijenjen za siromašni sloj pučanstva, tj. one koji nisu znali čitati.
Ipak, na pojavu stripa najviše je utjecao Guttenbergov izum tiskarskog stroja. U 18. st. engleski slikar William Hogarth stvorio je nekoliko slikarski narativnih sekvenci – nekoliko slika povezanih protagonistima i radnjom.
Malo ljudi međutim zna da je npr. i Max Ernst 1934. nacrtao grafičku novelu Une Semaine de Bonté (Tjedan ljubaznosti) koja se sastoji od 182 nadrealističkih crteža i koja se nikako ne smatra strip novelom, ali ipak crteži tvore određeni slijed naracije. Isto tako se njegovi karakteristični nadrealni svijet više povezuje s “underground” strip scenom danas nego sa klasičnim stripovima. Crtač Richard Felton Outcalt je u časopisima New York World i New York Journal počeo objavljivati anegdote i djeci iz irskog kvarta na Manhattanu; glavni lik je bio jednozubi ćelavi
dječak u noćnoj košulji. Povjesničari se uglavnom slažu da epizoda Veliki pseći cirkus u McGooganovoj aveniji (The Great Dog Show in McGoogan Avenue) objavljena 16. 2. 1896. označava početak modernog stripa. Antologiju stripa činili su potom Harold Foster svojim Princom Valliantom i Hugo Pratt svojim Corto Maltese-om. Flash Gordon Alexa Raymonda je jedan od najpoznatijih znanstveno fantastičnih stripova ikad.
Danas su najjače strip kuće američki DC Comics i Marvel i crtači kao Simon Bisley, Ashley Wood, Frank Miller, Bill Sienkiewicz i braća Hernandez.
U Hrvatskoj se početkom stripa smatra Vjerenica mača 1935. g. u ilustriranom tjedniku “Oko” našeg najznačajnijeg strip crtača Andrije Maurovića. U ratna vremena pojavljuju se i braća Walter i Norbert Neugebauer u listu “Zabavnik”. Šezdesetih godina oko “Plavog vjesnika” okupljaju se Jules Radilović i Žarko Beker. Sedamdesete godine obilježila je grupa Novi kvadrat: Igor Kordej, Krešimir Zimonić, Radovan Devlić, Mirko Ilić, Ninoslav Kunc, Joško Marušić, Krešimir Skorzet, Nikola Konstadinović, Ivica Puljak, Emir Mešić. U novo vrijeme treba istaknuti Danijela Žeželja, Darka Macana, Dubravka Matakovića, Krešimira Zimonića i Štefa Bartolića.
Devedesetih godina kod nas bili su rijetki slučajevi kad bi neka izdavačka kuća bila spremna platiti originalni, autorski strip i određenom autoru dati apsolutnu kreativnu slobodu. Važno je spomenuti dječji časopis Modra lasta, gdje su tih godina profesionalni autori stripa objavljivali svoje stripove. Činjenica ostaje da se taj list distribuira isključivo po osnovnim školama i time se automatski ograničava na određenu publiku, kako po izboru prikladnih tema tako i po likovnom oblikovanju. Bez obzira, važno je spomenuti visoku kvalitetu Lastinih možda i najpoznatijih stripova, kao što je Zimonićeva Zlatka ili Macanova Borovnica koji su prešli granice časopisa i doprijeli do šire publike. Ipak, tih ratnih godina su se desile neke značajne stvari, koje su bile početak promjena čiji rezultati se vide tek danas. Čitava jedna generacija vrhunskih autora stripa (Macan, Sudžuka, Ribić, Parlov, Žeželj i dr.) bila je prisiljena zbog lošeg stanja u izdavaštvu stvarati stripove za strano tržište. Ipak tako su i stekli potrebno iskustvo koje im pomaže da i danas crtaju odlične stripove i da mogu živjeti od svog rada. Najbolji primjer je već spomenuti Danijel Žeželj koji živi i radi u New Yorku i koji je uspio ostvariti jednu iznimnu karijeru.
Osim časopisa “Q” kojeg je pokrenuo Darko Macan, koji unatrag nekoliko brojeva objavljuje većinom domaće autore, nema nekog drugog časopisa koji bi se prodavao na kioscima. Kao velika većina takvih projekata,
ispočetka financirani od strane Ministarstva za kulturu, nakon nekog vremena časopisi se vrate u specijalizirane knjižare ( u Zagrebu ih ima samo 3) ili ih možete kupiti preko interneta. Situacija nije sjajna, ali zahvaljujući i tom malom krugu ljubitelja stripa ipak postoje mali pomaci, toliko sitni da ih ne vidimo kao važne, ali opet su tu, prisutni i rade na poboljšanju čitave scene.

KOMIKAZE – ideja, koncept, kolektiv

Ivana Armanini je završila slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu i umjesto da se prepusti nekom predvidivom putu umjetnika u Hrvatskoj, odlučila je čitavu energiju i strast prenijeti na stvaranje tiskanog i web projekta nazvanog Komikaze. Prije osnivanja tog projekta Armanini je 2001. sa Dušanom Gačićem pokrenula strip-grupu Divlje oko iz koje izlazi 2002. Ono što nas prvo asocira kod naziva projekta je riječ kamikaze ( u našoj uštogljenoj sredini takav pothvat skoro pa autodestruktivan), a promjenom samo jednog slova dobijemo komik, tj. comic- strip na engleskom. Svoju fascinaciju spontanim i jednostavnim izrazom stripa Ivana Armanini je odlučila dovesti do najviše razine i aktivno se pozabaviti nekonvencionalnim pristupom stripu. Smatra da je akademizam i patetika u umjetnosti nešto zastarjelo i bori se protiv marginalizacije stripa na sebi svojstven način, sa puno groteske i ironije. Za razliku od grupe Divlje oko, Armanini je željela izbjeći hermetičnost svog projekta i nije imala potrebu da okupi samo umjetnike sa diplomom, što je npr. kod grupe Divlje oko nosilo i određenu notu elitizma
2002. godine Armanini je pokrenula mrežu za širenje virusa autorskog stripa. Kroz elektronsku i fanzinsku distribuciju strip autori u našoj regiji imaju priliku pokazati svoje radove. Uz financijsku pomoć Ministarstva kulture jednom godišnje uspijevaju objaviti kolektivne albume (izašlo ih je osam do sada, u pripremi je deveti broj) kao kompilacije radova prethodno objavljenih na www.komikaze.hr. Objavljivanjem stripova na internetu komikazaši su istaknuli svoj otpor komercijalnom stripu našavši najjednostavniji način za širenje svojih radova koji je ujedno i besplatan tako da nisu toliko o ovisni o financijskoj potpori. Očito je da distribucija autorskog stripa u Hrvatskoj prilično ovisi o osobnoj inicijativi autora te da se uglavnom kreće nekomercijalnim kanalima, bili oni fanzini ili mreža. Takva forma web izdavaštva je dostupna, upload novih brojeva je relativno jednostavan, a na samoj stranici postoji kompletna arhiva stripova. Strip scena na netu otvara daleko veću mogućnost izbora, postavljajući u prvi plan sam strip, a ne marketing. Strip knjižare imaju već unaprijed određene tipove potrošača i uglavnom strateški biraju stripove koje će prodavati, ali preko interneta dolazi više do izražaja osobni ukus i kritičko razmišljanje. Dodatna pogodnost interneta je i nepostojanje vremenskog okvira, jer možete bilo kad otići na internet i čitati Komikaze. S obzirom da su ovim načinom distribucije poljuljane dogme stripa, da li možemo ocijeniti nešto tako kao pozitivno ili negativno?
Mislim da nitko ne može dugoročno vidjeti utjecaj interneta na razvoj stripa, ali kod nas je možda situacija specifičnija nego u drugim zemljama. Upravo zbog činjenice da je kod nas teško naći financijsku potporu da bi se kontinuirano objavljivao jedan časopis koji bi okupio sve naše suvremene strip autore, web distribucija je nakraju jedino što preostaje kao sredstvo da se dođe do što više čitaoca. Naravno uz razvoj tehnologija, mijenjao se i sam pristup stripu.
Danas je svakome dostupan internet, većina ljudi zna kako se služiti internetom i vrlo lako mogu saznati za Komikaze preko društvenih mreža, blogova, portala i različitih virtualnih knjižara.
Drugi način na koji Komikaze šire svoj virus je putem street – arta. Putem intervencije u javnom prostoru stvara se komunikacija sa različitim profilom ljudi. Sam termin street – arta se odnosi na grafite, naljepnice – tzv. stickere, plakate, video projekcije i slikanje na cesti.
Važno je naglasiti kako su Komikaze su udaljene od one predvidive klišeiziranosti, bespotrebnog vandalizma ili tzv. taganja. Prepoznatljiv simbol Komikaza su maleni avioni koji su okrenuti prema tlu i taj crtež podsjeća na ideju kamikaza i nosi sasvim dobro čitljiv subverzivni kontekst, tj. plivanje suprotno od uobičajnih strujanja u kulturi. Jedan od možda najpoznatijih zagrebačkih street – art autora, Puma 34 ( otrpije poznat kao Filjio) je jedan od suradnika Komikaza. Njegov izričaj se bez problema uklopio u filozofiju apsurda Komikaza sa svojim deformiranim likovima ljudi – životinja. Osim što street – art pruža bezbroj mogućnosti umjetnicima, jer nakraju, čitav grad može biti vaš atelje, isto tako naglašava demokratizaciju umjetnosti. Mnogi autori nemaju priliku izlagati u konvencionalnim galerijama ili muzejima jer, ruku na srce, većina kustosa nema još sluha za takav tip umjetnosti i smatraju je samo jednim tipom underground izražavanja, ali s druge strane ovim putem se izravno djeluje na javnost.
Ako želite vidjeti radove nekog umjetnika, otići ćete na njegovu izložbu, međutim kod street – arta je zanimljiv upravo taj gerilski marketing. Nešto slično kao kod interneta, ponuđeno vam je i na vama ostaje želite se zadržati kod nekog djela ili krenuti dalje. Takvo urbano djelovanje podsjeća me na djelovanje Grupe šestorice. Na neki način oni su bili prvi street – art kolektiv sa svojim akcijama u javnim prostorima, Agitacije Vlade Marteka, transparenti Mladena Stilinovića i performansi koji su nastajali u neformalnim druženjima samih članova.
Filozofija je bila slična kao danas kod Komikaza, želja za slobodom kreativnosti, nedostatak vjere u tradicionalne umjetničke institucije, bunt prema svemu ograničavajućem u medijaciji umjetnosti, volja za promjenom društvene svijesti. Autori Grupe šestorice su bili prototip siromašnog umjetnika, pa ih također i na taj način možemo usprediti sa Komikazama, jer velik broj strip autora radi besplatno, ali iz velike ljubavi prema tom mediju.
Također nitko od njih ne sanja o nekoj slavi ili bogatstvu, svjesni su da su izabrali drugačiji put, ali njihov entuzijazam je zapravo postao njihovo najjače oružje. Osim svoje službene internet stranice, Komikaze imaju također i infoportal Komikaze sa vijestima o svim zbivanjima i interaktivnim prostorom gdje se objavljuje sve nacrtano na radionicama, evaluacije događaja, intervjui, budući projekti. Važna karakteristika projekta je otvorenost Komikaza prema novim suradnicima. Ako se bavite stripom i mislite da ste bliski izričaju Komikaza jednostavno pošaljete ili uploadate svoje radove i uključite se u mrežu. Naravno, ta otvorenost je ipak uvjetovana, tako da morate biti unutar okvira jednog dadaističkog pristupa stripu koji njeguju u Komikazama.
Uz internet distribuciju, street – art, izložbe, sudjelovanje na raznim strip festivalima po čitavom svijetu, objavljivanje fanzina i strip magazina, ono što me oduševilo kod Komikaza su i organizacije različitih radionica. Dajući značaja i interaktivnom, a ne samo konzumentskom dijelu projekta, organiziraju radionice stripa po cijeloj Hrvatskoj s naglaskom na neprofitne udruge i klubove, te manja mjesta.
Ivana Armanini je nedavno tako održala i radionicu u sklopu programa pedagoškog odjela u novom Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu. Pozitivna je činjenica da je Muzej prepoznao sve mogućnosti stripa i da su pružili priliku jednom projektu koji predstavlja drukčiji pogled na stvaranje stripa. Same radionice su dosta fleksibilne, jer se ne očekuje od polaznika da imaju vještinu crtanja ili poznavanje obrazaca, od njih se samo očekuje eksperimentiranje i sintetiziranje slike, riječi, simbola i zvuka. Rezultati su izvanredni, polaznici kreativno istražuju svoje mogućnosti i stvaraju zanimljive radove. Uz današnju lošu situaciju u našim školama (jedan sat likovne kulture ) i nedostatak dobre kulturne strategije, ovakav tip radionica je nešto što ne bi trebalo biti samo povremeno djelovanje.
Smatram da Komikaze rade izvrsnu komunikaciju sa publikom i njihova otvorenost treba inspirirati više ovakvih djelovanja.
Danas Komikaze broje preko 80 autora/ica, između ostalih Miro Župa, Dunja Janković, Maja Veselinović, Aleksandar Opačić, Vinko Barić, Željka Gracin, Craoman, Puma 34, Anna Ehrlemark, Saša Perić i ostali, naravno predvođeni Ivanom Armanini. Svi ti perspektivni autori čine kolektiv koji nema potrebu za isticanjem ili samopromocijom. Važno je napomenuti njihova različita likovna oblikovanja i izbor tema, svaki autor na svoj jedinstven način vodi čitatelja kroz fascinantne strip – avanture u kojima se miješaju pojmovi kao što su strah, paranoja, zločini, seks i ironija.

Teme i stil Komikaza


“Zanima me samo besmislica, samo ono što nema praktično nikakvog smisla. Zanima me isključivo ružna strana života. Herojstvo, patos, neustrašivost, čujstvo, higijena,moral, patetika i hazard – mrski su mi i kao riječi i kao osjećanja.”
Danil Harms
Ruski pisac Danil Harms je 1930-tih godina pisao neobične priče o tajanstvenim nestancima, nesretnim i nepovezanim događajima, ubojstvima, ukratko o detaljima života u Rusiji u to doba. Njegov gore navedeni citat sam izabrala jer se lako povezuje sa filozofijom unutar koje djeluju i Komikaze. Taj pisac apsurda je izvor inspiracije za strip autore Komikaza, kako po temama tako i po mračnoj atmosferi u svojim djelima.
Od naših autora potrebno je spomenuti Zorana Lazića i Mimu Simić. Glavni lik u knjizi Mime Simić, Pustolovine Glorie Scott, istraživateljica Gloria Scott, potaknula je Ivanu Armanini na suradnju sa tom književnicom. Knjiga je tiskana u tzv. flip formatu – s jedne se strane nalazi zbirka kratkih priča, dok su s druge strane stripovi. Ekspresivni crno bijeli crteži i mračna atomsfera su se savršeno uklopili u priču Mime Simić. Armanini kroz stripove daje svoju interpretaciju čitanja pa tako unutar jedne knjige postoje dva različita pogleda na svijet Glorije Scott. Ta suradnja se pokazala jako uspješnom i čak je postojala ideja da se izvede i animirani film, međutim opet je najveći problem one financijske prirode.
Kada krenete čitati Komikaze, odmah primjetite ekspresivne crteže, sintezu art bruta, dječjeg crteža i dadaizma. Većinom izvedeni u crno – bijelo – crvenoj tehnici ( boje koje su postale prepoznatljive boje Komikaza) crteži ne prate uvijek razvoj priče, ponekad su likovi suptilno oblikovani a pojedini oblici naglašeni tako da prenesu jasnu poruku. Ono što me odmah privuklo tim stripovima je upravo iskrenost bez ikakvog uljepšavanja, sve one stvari koje su zajedničke svim ljudima ali o kojima se šuti jer smo tako naučeni i sve te norme ponašanja koje nas uvode u svijest socijalno svjesnih i sposobnih ljudi tako da nas čine krutima i ograničenima. Na trenutke ti stripovi su do te mjere izravni da vam postane neugodno čitati ih, ali zato i imaju ulogu da vas naganaju na preispitivanje životnih pitanja kroz jednu estetiku ružnog, ili kako bi to Arthur C. Danto nazvao, kroz nasilje nad ljepotom. Dio je dadističkog nasljeđa, barem u umjetnosti, nepovjerenje u ljepotu. Ako se ljepota i nije aktivno mrzila u najmanju je ruku vladao logičan zaključak: bolje da je umjetnost odvratna nego lijepa. Težnja za ljepotom vlastite vanjštine, za razliku od toga, cilj je cijele jedne industrije…

Zaključak


U suvremenoj umjetnosti ideja, tj. poruka je ono što je najvažnije, dok estetika lijepog koja je prije bila presudna za evaluaciju nekog umjetničkog rada ima manji značaj. Naravno, kako u svemu moraju biti dvije strane tako se podrazumijeva da i kod stripa postoje dva pogleda na taj medij. Jedna strana je ona tradicionalna, sa jednostavnim temama, detaljnim ctrežima i stereotipnim likovima koji će možda privući širu publiku, međutim s druge strane imamo stripove koji provociraju temama, likovima i izobličenim anti-junacima i razumljivo da je takav oblik izražavanja prihvatljiv samo određenom profilu ljudi.
Ako mora postojati umjetnost, ona ne bi smjela biti lijepa jer svijet kakav jest ne zaslužuje ljepotu. Stoga umjetnička istina mora biti mučna i gruba kao i sam život, a život ispran od ljepote na svoj način služi kao zrcalo onoga što ljudi čine. Umjetnost, s koje je skinuta stigma ljepote, služi svijetu kakav je postao. Oni koji uljepšavaju ponašaju se, da tako kažem, kao kolaboracionisti…
Umjetnost je stvar ukusa i nekome će se svidjeti nešto što možda od strane kritičara i kustosa nije deklarirano kao dobra umjetnost, ali bez obzira na različita mišljenja, smatram da svaki pomak od tradicionalnog u umjetnosti treba dobro proučiti prije nego se donese neki sud ili kritika.
Također svako preispitivanje dogmi umjetnosti je nešto što će zasigurno biti sve više u budućnosti jer se umjetnost toliko prožela kroz sve pore samog života tako da će biti veliki izazov odrediti gdje završava život a počinje umjetnost. Sam mimesis je još uvijek samo imitiranje, jer naravno umjetnost je uvijek bila na neki način ogledalo društva i života, međutim danas umjetnost više naginje izvlačenju upravo onih tema koje izbjegavamo u stvarnom životu. Nitko od nas se ne osjeća ugodno kada se bojimo nečega, pa ipak je upravo Tanja Dabo sa svojim radom “Strah” osvojila nagradu publike na nedavnom T-HT natječaju u Muzeju suvremene umjetnosti.
Možda upravo zato jer su se svi posjetitelji poistovjetili sa barem jednom pričom u tom radu. Na kraju dana, ipak smo samo ljudi, svi radimo pogreške, svi imamo mane, loše dane i ne vidim zašto se i takve emocije ne bi prikazivale u jednom tako lakom štivu kao što je strip.
Ova deveta umjetnost ima još puno prostora za razvijanje i ako budemo toliko neograničeni u gledanju na taj medij, možda će nas upravo tada najviše iznenaditi. Nadam se da će u Hrvatskoj sve više biti i drugih projekata kao što su Komikaze, naravno ne misleći pritom da nužno moraju biti istog izričaja, već samo da naša strip scena napokon zaživi u punom smislu riječi. Sa samo dva festivala u Hrvatskoj, Crtani romani šou i Mafest, koji daju prednost stranim autorima, Komikaze se više okreću drugim festivalima po Europi i svijetu. Njihov projekt je svugdje dočekan s pozitivnim kritikama i europska publika je već prepoznala kvalitetu i produktivnost tog kolektiva. Komikaze nisu samo stripovi, suradnje sa različitim glazbenim grupama (Tigrova mast, Mandelbrotset…), VJ prezentacije, radionice, street art, fanzini i mreža, Komikaze su i jedan zanimljiv, drugačiji pogled na umjetnost. Sada ostaje samo pitanje kada će takvi projekti biti jednako cijenjeni i kod nas, onako kako su u drugim europskim centrima kulture.

LITERATURA:

  • 1. Ranko Munitić, Strip, deveta umjetnost, Art9, Zagreb, 2010.
  • 2. Maja Hrgović, Juriš u strip avanturu, Zarez, br. 196/7, str. 8-9
  • 3. Komikaze strip albumi, brojevi 1.- 8.
  • 4. Arthur C. Danto, Nasilje nad ljepotom, MSU, Zagreb, 2007.