(ženski) strip u hrvatskoj i na balkanu
Cijeli članak možete pročitati ovdje:
http://voxfeminae.net/gender-art/item/3231-superjunakinje-hrvatskog-stripa
Ženski strip – Komikaze fragmenti: Dunja Janković, Evett Mak, Petra Brnardić, Ena Jurov, Ivana Armanini, Nina Bunjevac, Clementine, Neja Tomšič, Ivana Pipal, Anna Ehrlemark, Nele Broenner, Magda Drobczyk, Agneizka Piksa, Petra Brnardić
1. Koji su vaši trenutni projekti u stripu i van stripa?
Uz selfmadeproject i i uvijek aktualni projekt preživljavanja na nezavisnoj sceni, projektil Komikaze, hvala na pitanju, šiba punom parom a u pripremi su elektronsko http://www.komikaze.hr i tiskano izdanje te tekući festivali/izložbe/radionice.
“Komikaze” su mreža za širenje strip aktivnosti na internetu i distribuciju stripova pretežito mladih autora/ica. Cilj je “Komikaza” povezati strip aktiviste balkanske regije i Evrope radi razmjene informacija i strip proizvoda a izložbe i radionice su dio prezentacije i popularizacije strip-autora/ica. U kontekstu skupne akcije za organizaciju (nenaoružanog) otpora protiv progresivne globalizacije ukusa i porastu institucionalizirane umjetničke produkcije, pprogram udruge Komikaze predstavlja slobodno i altruistično djelovanje umjetnika/ca iz različitih područja, koje povezuje neovisan i beskompromisan stav, nazvan alternativnim u odnosu na postojeću umjetničku praksu koja dominira. Partnerski i prostorni prioriteti vezani su za neprofitne autonomne zone kulture. Komikaze projekt traje od 2002. godine a udruga je registrirana 2008.
Na trećem „floru“ rastu ekostrip, Zombi proleter te usputni dizajnerski i fotografski projekti . U slobodno vrijeme pedaliram.
2. Večernji list je nedavno pisao o autorima/autoricama koji će “spasiti hrvatski strip”. Je li hrvatskom stripu potrebno “spašavanje”? I od čega to?
Naslov teksta, koji se bavi recentnim izdanjima autorskog stripa, je senzacionalistički urednički trik. Čisto sumnjam da mu je kumovala Milena, koja je inaće sasma dobro upućena u scenu autorskog stripa a Komikaze prati od početka.
Slažem se da superjunaci/kinje imaju puno posla u Hrvatskoj; 0,49% za kulturu se izdvaja iz državnog proračuna, 1 sat je tjedna satnica likovnog odgoja u školama, slaba je distributerske umreženost na području na exYu scene, needucirani su novinarski kadrovi, stripokritički rakurs je nepostojeći, marže u knjižarama su previsoke, tiskare su preskupe, autorski honorari slabi a porezi na njih previsoki, medij stripa je na hrvatskoj artističkoj sceni niže rangiran, galerijske mašinerije su trome; izdavači, neskloni rizicima s novim idejama i mladim ljudima su pod tržišnim diktatom, etc
Nedostatak autora/ica je u Hrvatskoj najmanji problem. Od preko dvije stotine autora na Komikaze stranici http://www.komikaze.hr koja je tematizira autorski strip, čak šezdeset je iz Hrvatske.
3. Je li strip marginaliziran s obzirom na druge umjetnosti, i treba li ostati “na rubovima” i u undergroundu ili je vrijeme za (ponovnu) popularizaciju stripa? Znači li popularizacija nužno i komodifikaciju strip umjetnosti?
Popularizacija je dvosjekli mač. Divlja priroda, zanimljiva avanturistima, za svakodnevni život je neoodrživa najviše baš zbog nedostatka prometne infrastrukture – nužne za život a pogubne za prirodu.
Prepreke uvijek postoje a osobnu bitku vodimo svi, samo se razlikuju „neprijatelji“.
Divno je doći u Francusku u kojoj su naizgled svi problemi na društvenom planu više-manje riješeni , stripknjižare su na svakom uglu a strip je uz sir i vino glavni izvozni proizvod. Problem je što na kraju ipak ostajete sami sa sobom i tad kreću najveće bitke: s vlastitim egom, traumama, kreativnim blokadama, vanjskim izazovima, facebookom, i tako dalje i tako dalje.
Po meni je tu uvijek karakterno pitanje, gdjegod se slučajno rođenjem zatekli. Slobodu ne nasljeđujemo niti možemo zauvijek izboriti. Underground je moj osobni izbor jer se veći i atraktivniji fomati previše bave formom, pritom često gubeći autentičan sadržaj i unutrašnju motivaciju. Ali svugdje ima iznimaka pa nitko ne zna gdje ćemo završiti…
- Čemu treba zahvaliti nagli razvoj (autorske, umjetničke, nezavisne) strip scene u poslijednjih pet godina?
Osim prirodne evolucije medija i digitalnog širenja stripedukacije, postoje jaki evropski trendovi kojima se ne možemo zauvijek odupirati. Slaba ili nikakva kulturna strategija nije alibi za autizam i kulturnu inerciju. Izvori samoobrazovanja su se promijenili, nismo više tako lokalno uvjetovani kao nekada. Internet je ljudima otvorio nove perspektive, putovanja su sve dostupnija a fluktuacija ljudi, kulture i iskustava se povećala. Kriza koja nam svima ljulja tlo pod nogama očito je pokrenula kreativne vulkane. Često se događa da baš kada se sve raspada scena cvate jer se okrećete sebi u trenucima kada naprosto nemate što izgubiti.
Srbija naprimjer ima najjaču autorsku scenu na Balkanu a znamo u kakvim uvjetima rade.
- Što za strip znači odmak od tradicionalnih medija?Brojni problemi strip izdavaštva i popularizacije autorskog stripa nestaju na internetu. Komikaze.hr mreža besplatnih stripova je uvijek i svima dostupna za gledanje/čitanje, privlačeći nove autore/ice sa svih djelova kugle, kontinuirano se šireći i jačajući.
Samo izdavačka pohlepa koči napredak i svijetlu stripovsku budućnost. Broj autora koji rade stripove samo digitalno raste. Strip-festivali i izložbe su se transformirali u mjesto susreta i razmjene iskustava. Era Guttenberg je na zalasku a tradicionalni tiskarski medij se oslobađa i traži nove izlagačke prakse. Strip osvaja prostor interneta, klubova, facebook i uličnih “wallova”, …
6. U intervjuu za slovenski strip časopis Stripburger rekli ste da mislite da ne postoji “ženski strip”. Možete li to objasniti?
To se odnosi na ženski strip u kontekstu poetike. Strip je medij koji artikulira cjelinu, kao i drugi mediji. Muškarci danas hrabro otkrivaju i izražavaju i svoju „žensku stranu“ čak i u stripu. I obratno. Iz perspektive suvremenih strip „samospoznajnika“, s jajnicima i bez njih, teško je govoriti u jasnim granicama. Slažem se da je to možda u hrvatskom kontekstu viša točka gledišta ali pomak prema sebi koji zovemo autorskim stripom nije rezerviran samo za žene.
S druge strane, činjenica je da treba intenzivno raditi i na jačanju „ženske fronte“. (Ne)kulturno nasljeđe i treba mjenjati i to nije moguće bez jakog angažmana. Ove godine je Evropski parlament izglasao nejednakost muških i ženskih poslova. Društvo je izbljuvalo još jednu sramotnu odluku. Postoji snaga grupe i metoda da se neka scena koja je sama po sebi sklona samozatajenju, prepozna, definira i afirmira.
Komikaze mreža već 12 godina radi intenzivno i na afirmaciji “ženskog stripa”. Stripovi nekih autorica su prvi put objavljene baš u Komikazama a mreža je više puta prepoznata kao “ženska” zbog aktivnih ženskih protagonistica. Navesti ću samo neke autorice: Ivana Pipal (1990) Hr, Petra Brnardić (1978), Hr; Petra Balekić (1989) Hr, Ena Jurov (1988) Hr; Dunja Janković (1981) Hr; Lina Rica (1981) Hr; Clementine (1985) Fr/De; Nele Broenner (1980), De; Magda Drobczyk (1985) Pl; Katie Woznicki (1984) SAD/Sr; Evet Makk (1984) Sr; Eroyn Franklin, Seattle/ Washington; Martha Verschaffel (1987) Be; Agneizka Piksa, Po; Maja Majolinica (1982), Sr; Nina Bunjevac (1980) Ca/Sr; Clara Bessijelle Johansson (1990) Sw; Anna Ehrlemark (1981) Sw; Maja Veselinović (1980) Sr; Azul Biaseotto, Brazil; Sonja Gašperov (1981) Hr; Aya Kakeda (1990) Tokio/Japan; Ivana Armanini…:)
