> DAMIR STOJNIĆ: Rođen u Rijeci (HR) 1972. Diplomirao slikarstvo na ALU u Zagrebu. Izlagao na preko stotinu izložbi u zemlji i inozemstvu(Atena, Cairo, Wienna, London, Venezia, Milano, Prague…). Dobitnik više priznanja i nagrada od kojih su najznačajnije: otkupna nagrada Muzeja Moderne i Suvremene Umjetnosti u Rijeci, na međunarodnom trijenalu originalnog crteža 2002. te 2ga nagrada na 7.trijenalu hrvatskog akvarela. Zaposlen je kao izvanredni profesor pri Akademiji Primijenjene Umjetnosti u Rijeci, na kolegijima Slikarstvo i Strip i ilustracija. Od 2015. kao član umjetničkog kolektiva Labin Art Express, vodi galeriju DKC”Lamparna” u Labinu, gdje je priredio samostalne izložbe brojnim domaćim i inozemnim umjetnicima. Živi i djeluje u Rijeci i Istri.
RADOVAN POPOVIĆ/ ELEKTROBETON / FESTIVALSKA NAJAVA: Damir Stojnić je nova ličnost, ali samo nama, sebi nije. Profesor je na ALU Rijeka, slikar, grafičar, a odnedavno, iako ne tako mlad, počeo se zanimati za ozbiljniji i konkretniji pristup stripu, te je za vrlo neobično kratko vreme, uradio gomilu samo takvih stripova u tehnici eksperimenta, apstrakciji hiperrealizma i fotofilije, nadrealne klasike, stilu toliko prepoznatljivom, samo njemu, kod njega i od njega. Stare reprodukcije, prve fotografije, psihotisci i jedna neverovatna lakoća uživanja u njegovoj i svačijoj igri i borbi, između erosa i onog drugog, suprotnog, a isto tako magičnog. Crta stripove oduvek, ali je tek pred godinu dana prvi put počeo da objavljuje stripove u Komikazama i od tada je neizostavan član, prisutan u posljednjih 6 izdanja (uključujući i nagrađeni album). Novo Doba ove godine objavljuje premijerno integralno izdanje njegovog stripa „Medusalem“.
> O MEDUSALEMU:
“Medusalem” je nastao prema jednom snu kojeg sam nedavno sanjao. U samom procesu stvaranja ovog stipa, koji je inicijalno trebao imati 20-tak strana, došlo je do spontanog razvoja radnje u pravcu nekih intimnih i ezoterijskih tema kojima sam se bavio vrlo dugi niz godina, tako da sam ga u konačnici rastegnuo na 63 table. Najveći dio nacrtan je u vrijeme “lockdowna”, početkom proljeća: prekrasno vrijeme u kojem je moj osobni habitus postao normom globalno prihvaćenog društvenog ponašanja. S dobrim razlogom odijeljen od svijeta koji me uporno “terorizira” racionalizmom, a s druge strane posve nepoetskim, konspiracijskim iracionalizmom, poročno sam se predao bezdanu “vječnih pitanja”. Neću ih ovdje ponavljati. Svima su dobro znana.
I tako, u vrijeme karantene, socijalnog distanciranja i opće zabrane kretanja, ja sam kroz rad na ovom stripu otputovao prilično daleko. U samog sebe. Ali, istinski gledano, i u svakog od nas. Strip i jest putovanje, pa i šamansko, ako ćemo pravo. Otvoriš knjižicu i “tras”, u drugoj si stvarnosti. Ono što suvremena umjetnička praksa poznaje kao totalni ambijent ili Soba Čudesa (Wunderkammere) već je inherentno mediju stripa. Gotovo po “defaultu”. Ali, pustimo teoretiziranje uokolo “općih mjesta”.
Ostaje pitanje:o čemu se tu radi? Ima li radnja stripa ikakve veze s nekim iole usustavljenim scenarijem ili ga je autor samo htio napučiti opakom i fatalnom Medusom i sisatim vješticama? (Već su mi prijateljice-feministkinje održale predavanje o objektivizaciji ženskog tijela i političkoj ne/korektnosti).
Dakle, evo o čemu je riječ: postoji učenje koje ću,za ovu priliku, općenito nazvati: gnostičkim. Ono govori o prilično naopakoj naravi svijeta u kojem je čovjek zarobljen. Ta narav je dijalektička, dakle, postoji po igri polova suprotnosti i ta klackalica baca čovječanstvo s desna na lijevo, gore/dolje, iz dana u noć i iz zla…u gore. Ovo krajnje pesimističko poimanje dugujem Maniheizmu koji veli da je cijeli svemir djelo zlog Demijurga, a ne istinskog Boga. Ne znam kako vi, ali ja se moram s time složiti. Dakle, ono malo dobra služi samo da bi se zlo, budući da nije apsolutna kategorija, moglo stalno obnavljati tj. “resetirati”. I onda, stanovita individua, zgrožena beznadnošću situacije, krene tražiti izlaz, nekakvo rješenje. Tako su nastale humanističke znanosti, filozofija, umjetnost…sve od našeg batrganja. No, brzo se dolazi do spoznaje da je to samo flaster na velikoj rani svijeta i ukrašavanje zatvorskih zidina unutar kojih je čovječanstvo zatočeno. I tada se događa završni udar na svakog pojedinca iskrenog prema samom sebi: spoznaja o vlastitoj nemoći i beznadnoj zarobljenosti u mreži determiniranih silnica programa koje predstavljaju njegov život. Od toga trenutka za njega se polariziraju samo dva interesa. Ukoliko je vezan za materijalno, vatreno će se baciti na izučavanje onih metoda koje će mu omogućiti da postane “najjači” u zatvoru, čime će, doduše, proširiti radijus mogućnosti vlastitog djelovanja, ali nikad preko određenih granica. S druge strane, ukoliko ispravno razumije nestalnu, i utoliko nestvarnu prirodu stvari, i nije materijalno previše vezan, vatreno će tragati za onim metodama koje mu omogućavaju “bijeg” iz zatvora. Kada nešto zaista želimo, ta nas želja magnetizira u pravcu onog čemu težimo, i sasvim je moguće da takav pojedinac dođe do prije navedenog gnostičkog učenja i tako “zarati” ne samo sa cjelokupnim prirodnim poretkom, nego, ponajviše sa samim sobom, preciznije, sa svakom predstavom koju je imao o samome sebi. To učenje mu kaže da postoje dva prirodna poretka, lažni i istinski, i da on potencijalno živi u oba, ali svojom svjesnom egzistencijom isključivo u onom lažnom. I ono mu nadalje kaže da nema “bijega” nego da mora aktivno, i sa stečenim gnostičkim znanjem, sudjelovati u preobrazbi egzistencijalnog zatvora u prostor slobode. Od istinskog poretka u njemu je ostao još samo jedan atom, na eterskoj razini smješten u desnoj klijetki srca, i on mora biti “rasplamsan” ukoliko mu je stalo da iz lažnog prijeđe u isinski poredak. Kada taj atom dovoljno “oteža” on iz srca, kroz središnji kičmeni stub (indijski naziv:Shushumna), silazi u karlicu, gdje se nalazi kundalini-energija. Ta energija, koju još zovu “zmijastom vatrom” je ona koja pogoni naš cjelokupni sustav i omogućuje nam djelovanje u svijetu iluzije ili Maye, ili Samsare, te se kao “karma” pohranjuje u karlici. Nakupljena karma je gorivo za iduće inkarnacije. Mnogi se bave okultnim osnaživanjem te energije, ne shvaćajući da će se time samo jače prikovati uz Kolo iluzije. Radi se o tome da se kundalini koji struji centralnim kičmenim stupom, postepeno ugasi. To se događa kroz trezveno, nenasilno reduciranje našeg djelovanja u svijetu, i ono mora biti generirano isključivo savršenim razumijevanjem opisanog “stanja stvari”, bez ikakvog samoobmanjivanja. To nema veze s nekom afektiranom ili okultističkom askezom. Simbolizam ovog učenja naziva taj proces: hod kroz pustinju. Kako se ta vatra postepeno gasi u središnjem kičmenom stupu-Shushumni, tako se u nervusu simpaticusu aktiviraju polovi koji su oko njega isprepleteni, u indijskom ezoterizmu označeni kao: Ida i Pingala. Simbol toga uzvišenog procesa je Kaduceus: dvije isprepletene zmije koje se izvijaju prema suncu s krilima. To sunce je zapravo pinealna žlijezda koju rasplamsani atom dodiruje nakon što je neutralizirao karmu nakupljenu u karličnom području. Time bivamo “otkupljeni” od Kola umrianja i rađanja. Aktiviranjem “pinealke” aktivira se, i do kraja obnavlja, istinski čovjek i prelazi tj. vraća se Univerzumu Velikog Logosa. O tome govori Medusalem i mislim da nakon ovog objašnjenja čitaoc neće imati previše problema kod povezivanja simbola i praćenja radnje stripa. Možda će jedino imati poteškoća u prepoznavanju autora kao osobe zdravog razuma. Ali, sve u redu, neću ja patiti zbog toga.
Naslov “Medusalem” terminološki je pandan Jerusalemu, jer mi stojimo pred licem Meduse, starimo, “okamenjujemo” i pretvaramo se u prah sa strahom da živimo samo da bismo umrli. Ali to nije sve. Daleko od toga. U nama postoji upisan svjetlosni most koji povezuje ta dva “grada”. Da li ćemo ga prijeći, na kraju, ovisi samo o našoj potrebi za iskustvima ili umorom od njihova stjecanja.