Strip je već desetljećima neizbježna kulturna činjenica. On je platforma umjetničkog eksperimenta, ideološke borbe, afirmacije rodnih, rasnih, klasnih identiteta, žanrovskog iskrenja, kritičkog diskursa. Također, on je i mjesto reprodukcije dominantnih narativa i društveno-kulturnog konformizma, stilske, žanrovske i narativne uniformnosti, konzumerizma. Teško bi mu se moglo zanijekati bilo što od kompleksnosti karakteristične drugim umjetničkim praksama i dinamikama kulturnog polja.

Strip ima svoje produkcijske, distribucijske, diseminacijske i recepcijske kanale – bilo da o njima govorimo kao komercijalnim ili, u nedostatku boljeg termina, alternativnim – no o njegovoj se estetičkoj afirmaciji kao umjetničke vrste može govoriti unazad tek nešto više od par desetljeća. O tržišnoj afirmaciji stripa ovdje nema smisla govoriti; ona je, pogotovo kad se misli na japansko, francusko i sjevernoameričko područje, sveprisutna mnogo dulje, ona je ekonomska činjenica još od prve polovice 20. stoljeća. Ne želeći, dakako, odricati ništa od umjetničke potencije nekim ranijim ostvarenjima, čini se da tek institucionalnom konfirmacijom, odnosno Pulitzerovom nagradom za Mausa Arta Spiegelmana, umjetnički strip ulazi u sveučilišne predavaone, a značajnijom recepcijom u komercijalnim medijima dopire do šire publike. Moguće je da se radi tek o dojmu, ali činjenica ostaje da upravo Maus teorijskim i povijesnim raspravama o stripu zauzima središnje mjesto u njegovu kanonu. Slaže se s time i Marko Šunjić, urednik u Fibri, izdavačkoj kući koja u posljednjih desetak godina značajan dio tog kanona učinila dostupnim na hrvatskom jeziku. “Ja smatram da bi jedan Maus morao biti obavezna lektira”, rekao nam jeŠunjić u razgovoru vođenom sredinom prošle godine, “vjerujem da bi puno efikasnije educirao mlade o Holokaustu nego jedan suhoparan sat povijesti”.

No, o čemu govorimo kada govorimo o stripu u suvremenom lokalnom i regionalnom kontekstu? Tko su akteri, a tko autori? Što ih zanima i u kakvim uvjetima rade? Ima li smisla – u lokalnom medijskom kontekstu, u kojemu su rubrike posvećeni kulturi gotovo u potpunosti istrijebljene –  uopće govoriti o njihovoj značajnijoj recepciji?

“Domaća scena šteka na konkretnim novcima za tiskana izdanja i na distribucijskoj mreži koja se nakon raspada Jugoslavije nije pokrpala”, kaže nam Ivana Armanini iz strip-kolektiva Komikaze i dodaje: “Jako slaba iskustva imamo s većim knjižarskim lancima jer ne plaćaju (Profil, AGM). Scena zapinje dakako i na hrvatskim strip festivalima i strip knjižarama gdje se uglavnom i dalje njeguju samo mainstream publika i izdavači, a sve se kroji prema statistički skrojenom uzorku kupca. Dok smo u Angoulemeu na najvećem strip festivalu Evrope pobrojali 11. nominaciju za najbolje nezavisno strip izdanje, a Charlie Hebdo nas hvali kao ‘grafički najzanimljiviju pojavu’ evropske nezavisne strip scene, naša izdanja nisu u distribucijskoj mreži po Hrvatskoj”.

Komikaze je strip-kolektiv koji je krajem prošle godine ušao u petnaestu godinu rada. Tijekom tih petnaest godina bio je ne samo platforma za autorski rad, suradnju i proizvodnju, već i distribucijska mreža i aktivistički poligon za širenje ideja stripa kao mjesta otpora tržišnoj logici i dominantnim kulturnim praksama. Ivana Armanini istovremeno je i autorica i urednica i kolporterka čiji to sada već ne samo umjetnički i aktivistički, već i životni projekt. 

“Subverzija je u suvremenom nezavisnom stripu definirana kroz otpor sagledan kao sinonim undergrounda jer propituje strip industriju i njezin društveni kontekst”, ističe Armanini, “Subverzivan potencijal autorskog crteža je ogroman, najbolji dokaz je francuski časopis Charlie Hebdo. Subverzivnost Komikaza se fokusira više na medij i društveni kontekst u kojem se Komikaze razvijaju. Ako je ta scena patrijarhalna, konzervativna i kičasta, na nama je da to pokušamo mijenjati. Primjerice u Angoulemeu 2016. je žiri objavio popis od 30 autora za nagradu za životno djelo u stripu. Niti jedna žena nije bila na tom popisu. Odgovor Komikaza na ovo stanje je Femicomix, međunarodni umjetnički projekt i putujuća izložba posvećena ženskom stvaralaštvu u području autorskog stripa”.

Posljednjih godinama svjedočimo ponešto sustavnijoj podršci suvremenom autorskom stripu kroz sustav poticanja javnih potreba u kulturi, kao i bujanju autorskih poetika, od kojih su neke našle svoje mjesto na globalnoj kulturnoj karti, a neki, unatoč svim preprekama, od rada u mediju stripa čak uspijevaju i preživjeti.

“Recimo, zadnji strip Alema Ćurina List vode: Atlantida, vrijedan je i važan. Vrijedan je i važan iz istog razloga – ne postoji nitko na svijetu tko bi mogao napraviti sličan strip. Ćurin izmišlja vlastiti medij koji nalikuje stripu jer je riječ o nanizanim ‘kvadratima’ na papiru, no formalne, likovne i pripovjedne karakteristike tog stripa jedinstvena su tvorevina koja se ne da ni oponašati, ni kopirati. Ne volim nabrajanje imena, jer se netko uvijek nezasluženo izostavi, no onako paušalno – Žeželj je još uvijek bog grafičkog izraza na tronu na koji ne može zasjesti nitko osim njega, Macan je još uvijek renesansni čovjek hrvatskoga stripa (što ne znači da pripada prošlosti ) mada je popustio s prometejskim aspektom svog djelovanja, Davor Radojastvara jake, vrlo čitljive i popularne stripove, Sonja Gašperov godinama radi na fascinantnom univerzumu Vučina, Lavanderman Tonija Bobanovića et al. je jedini recentni domaći strip-brend koji živi i djeluje hrvatskom tržištu unatoč i u inat”, kaže nam Matko Vladanović, književni kritičar i teoretičar stripa koji već niz godina u zagrebačkom književnom klubu Booksa vodi “Strip-tease“, tribinu u potpunosti posvećenu teoriji i praksi stripa.

Kao i druga polja umjetničke proizvodnje, a tu se prvenstveno misli na književnost kao tehnološki i formalno najsličniju vrstu, strip se suočava s preprekama karakteristične za mala, zatvorena tržišta. Bez jasne kulturne politike i strategije koje bi eventualno omogućile otvorila prostor za komunikaciju između zemlja postjugoslavenskog kulturnog polja i time proširilo ne samo kulturni prostor djelovanja već i tržišni potencijal sektora. Interes zaširenjem tog polja, kaže Vladanović, sasvim sigurno postoji, no prepreke su i dalje mnogostruke: “Interes vjerojatno postoji, ako ni zbog čega, a ono zbog toga što je tržište od 15-ak milijuna ljudi nekoliko puta bolje od tržišta od 4 milijuna ljudi. Uzroci problemima s takvom vrstom diseminacije stripa isti su oni zbog kojih se u hrvatskim knjižarama tek sporadično može naići na suvremenu prozu srpsko-bosansko-crnogorskih autora, i to u Zagrebu, u ostalim krajevima države teško je već naići i na knjižaru. S druge strane, internet i časopisi ne poznaju granice. Komikaze već godinama okupljaju cijelu regiju, a mogućnosti interneta ne treba podrobnije objašnjavati. No i jedno i drugo je još uvijek na amaterskoj razini, ne po pitanju sadržaja, već po pitanju vidljivosti, distribucije i ekonomske isplativosti”.

Unatoč tome što proizvodnja buja, naša medijska stvarnost je takva da je i prostor refleksije uglavnom sužen gabaritima koji odgovaraju generalnoj skučenosti kulturnih rubrika između skandala i spektakla. Samo je u prošloj godini – otkrio je to Vladanović u bazi podataka na stranici stripovi.com – u regiji objavljeno 585 stripova, a u onoj prije nje tek neznatno manje, njih 570. S obzirom na te uistinu impresivne brojke, teško da možemo govoriti o značajnijem postotku njih koji bi našli spomen u široj javnosti dostupnim medijima: “O sustavnom se praćenju ne može govoriti. Može se govoriti o sporadičnim javljanjima, ovisno već o tome koliko je autor ili naslov zanimljiv, ‘provokativan’ i slično. No, to nije isključiva karakteristika recepcije stripa. I ostale grane umjetnosti muku muče sa sustavnom recepcijom tako da je strip u dobrom društvu. U usporedbi sa stanjem od prije deset-petnaest godina situacija je puno bolja. Postoje tekstovi o stripu i strip-autorima u mainstream medijima (čak i van diskursa kulturnog ekscesa), strip se ugurao na velike književne festivale (Sanjam knjige, Festival svjetske književnosti), na HRT i slična mjesta gdje ga prije nije bilo”.

Na stripu se, kao što je često slučaj i sa drugim suvremenim umjetničkim praksama koje odbijaju plivati strujom dominantnih estetika, radi u skučenim uvjetima. To je, uostalom, u skladu s činjenicom da su, kako kaže Ivana Armanini, umjetnost, kultura i obrazovanje pri dnu društveno-političkog interesa. Potpore, iako postoje, često su nestabilne i nedostatne za kvalitetan rad; ono malo preostalih knjižara i izdavača muči se s visokom cijenom proizvodnje i konačnog proizvoda, a mediji su, ako uopće, uglavnom fokusirana na prijevodna izdanja, mada je bolje i to nego ništa. Koliko mediji na globalnoj razini i dalje igraju ulogu u diseminaciji stripa, govori i činjenica da je ugledni New York Times odlučio ugasiti segment posvećen stripovima unutar svoje liste najprodavanijih naslova, što će najviše utjecati na rad malih, nezavisnih nakladnika poput Fantagraphics Books i Drawn+Quarterly i njihovih autora, dok će industrijski giganti poput Marvela i DC Comicsa ostati neokrznuti.

Koliko god definicija nekog značajnijeg pomaka bila problematična, “široka kao i definicija autorskog stripa”, tumači nam Armanini, o njemu se ipak može govoriti: “Drago mi je da je konačno izašlo izdanje Mirka Ilića Iz povijesti ljudske gluposti (izdavač: Kvadrat) budući da se radi o klasiku koji je napravio velike pomake u osuvremenjivanju jezika autorska stripa. Njegov utjecaj je velik iako mu je to bila samo usputna stanica. Kraj njega više ni Komikaze u Hrvatskoj ne izgledaju kao neko zalutalo strip kopile. Tomaž Lavrič je dobio Nagradu Prešernovog sklada, najvišeg priznanja Republike Slovenije, što je veliki skok za strip u regiji budući da se radi o autoru s ogromnim opusom velikog stilskog raspona, od tjedne strip satire u časopisu Mladina do niza međunarodno objavljenih albuma. Njegova retrospektivna izložba 2015/2016 u Cankarjevom domu u Ljubljani, s popratnim izdanjem Čarobni jezik stripa autora Jure Mikuža, najkvalitetnija je strip analiza koju sam srela na ovim prostorima, u rangu najvećeg strip teoretičara Scott McClouda, čime je pripremljen odličan teren za ovogodišnju nagradu. Realizam svakako bolje prolazi na širokom tržištu čemu nam svjedoči niz međunarodnih uspjeha naših autora: Danijel Žeželj s preko dvadeset izdanja iza sebe i velikim uspjesima na američkom i talijanskom tržištu i Miroslav Sekulić Struja koji je u Francuskoj već ušao u lektiru. Najviše prašine u tržišnom kontekstu je svakako digla Nina Bunjevac, koja se strip ekranizacijom tragične ispovijesti raspada obitelji i Jugoslavije našla na bestseller listi New York Timesa…”

Strip je, dakle, živa umjetnost i kultura; unatoč svim preprekama raste, razvija se i ne da se iskorijeniti, pa je zaključak ovdje možda najprikladnije prepustiti onima koji ne samo da ga rade, promišljaju i promoviraju, već i žive.

“Najvažnije u svoj ovoj priči je to što još uvijek postoji potreba da se stripovi rade”, ističe Matko Vladanović, “potreba koja se, i s autorske i izdavačke strane, odupire kapitalističkoj logici suvremenog života. S jedne je strane ekonomsko-strukturno rasulo cijele strip-priče dobra stvar. Zbog toga što nema materijalne zadovoljštine, stripovi se rade iz želje i potrebe, a kad se nešto radi iz unutrašnje potrebe, ma koliko zanat možda zapinjao, ma koliko se povremeno zapadalo u solipsističke krajnosti, krajnji proizvod je u pravilu zanimljiv, u onom smislu u kojem je zanimljiva sva umjetnost kao fizički trag duha jednog prostora i vremena. Ostaje ‘samo’ u to uvjeriti i ostale. Al’ ajde, dok god se nešto miče, grize i vrpolji, to nešto uvijek prokopa put čak i kad puta nema. A nije da ga ovdje nikad nije bilo, nego su s godinama staze malo zarasle”.

Ivana Armanini u stripu – gdje semantička napetost između dva kadra, kako god oni formalno i sadržajno bili ustrojeni, proizvodi značenje – vidi prostor emancipacije, prostor suradnje i inkluzije, društvene promjene: “Društvo i strip u tranziciji se prepliću. Suvremeni autorski strip sugerira nove modele suradnje građene na otvorenijem dijalogu, u ravnopravnoj interakciji autora i publike. Ovaj medij se bavi svim problemima čovjeka i društva, otvara pitanja i moguće odgovore. Gledajući aktualni društveno politički kontekst, perspektiva suvremenog nezavisnog stripa svakim danom u svakom pogledu sve više raste”.