2001. interview: ivana armanini ~ jelena jindra/ op.a.magazin

  • autor: jelena jindra/ op.a.magazin

    -Većina hrvatskih strip autora radi bez scenarista, a ti si sve stripove koje si poslala na natječaj ”Op.a”-e napravila u tekstualnoj suradnji s Mimom Simić? Kako je do toga došlo?

-Kada sam se prije dvije godine počela aktivno bavit strip crtanjem gutala sam sve kratke priče, novele, ikakve tekstualne žice po kojima bih se mogla verati. Tako sam napravila strip-novele prema Harmsu, Mrožeku,nekim suvremenim američkim kratkim pričama. Onda je u mom društvu počela kružiti disketa s Miminim pričama, njih tridesetak, pa sam ih i ja počela čitati. Iako je tada nisam osobno poznavala, bila sam negdje na šestoj priči kad sam je prvi put uopće vidjela, jako su mi se svidjele priče, a kasnije i ona. Postale smo prijateljice. Htjela sam po njima napraviti strip jer one trže neku reakciju, a to je bila najiskrenija moguća s moje strane. Mima sada piše baš za mene i namjeravamo zajedno napraviti strip album. Jedanaest priča tog budućeg albuma je gotovo, a ostale su u pripremi. Ali, nisam uvijek vezana za priču, imam i stripova koji su asocijativno građeni.

-Na koji način surađuješ sa scenaristicom?

-Jednostavno pokušam na neki likovni jezik stripa prevesti osobni doživljaj njezinog teksta. U toj interakciji slike, onomatopeje i riječi gradi se likovna struktura.

-Ona je zadovoljna?

-Da, jako.

-Naslove isto Mima smišlja?

-Ne, to je moj autorski doprinos. U biti, prilično interveniram u njezine priče s čime se ona dobro nosi. Pokušavam zadržati atmosferu priče uključujući montažu, rezove, vlastite asocijacije. Sažimanje ideja.

-Iznenađuje razina apstraktnog izričaja u tvojim stripovima. Kako je do toga došlo? Imaš li nekih uzora od kojih si iučila takav pristup stripu?

-“Stripburger”-slovenski strip-fanzin, časopis “Raw”, Art Spigellman. To su neki moji orjentiri.

-Možeš li predstavit kakvi bi mediji bili prirodno okruženje tvojim stripovima? Čini se da su češće na umjetničkim izložbama i u književnim časopisima, nego u strip časopisima I fanzinima.

-To se čini jer u Hrvatskoj nema kulture stripa, uglavnom čitam slovenske i srpske fanzine, te s druge strane underground autore. Taj autorski pristup stripu je kod nas zapostavljen. Mislim da bi trebalo napraviti jednu strip reviju jer materijali postoje, kao i puno ljudi koji na sličan način razmišljaju o stripu, ali ne postoji prostor u kojem bi se oni izrazili.

-Kako na tebe gledaju i poznaju li uopće tvoj rad najrazvikaniji hrvatski strip crtači?

 -Ja sam na “Salonu mladih” ove godine izašla s projektom kojim sam okupila 13 autora koji imaju drugačiji pristup stripu i to sam postavila na zidu Attackovog dijela Salona. Mislim da se iz te izložbe jako dobro vidi da u Hrvatskoj postoje veliki potencijali i nikakvi sponzori. Postoje samo kvalitetni fanzini kao “Totalna nula” puležana Emila Jurcana, fanzin bjelovarke Irene Jukić “Protuotrov” i splitski fanzin Vinka Barića. Sve drugo su uigrane sheme koje me ne zanimaju.

-Što bi za tebe bio največi uspjeh?

-Što je to uspjeh, to je tako relativno pitanje.

-Čemu stremiš dok slikaš ili crtaš stripove?

-Koncentriranju neke pozitivne energije koja mi nosi punoću.

-Jesi li sretna što si ušla u finale za nagradu “Stari mačak”?

-Naravno. Počašćena.

-Misliš li da se to dogodilo jer je ono što radiš dobro ili jer su drugi koji su se javili na natječaj loši?

-(smijeh) Što je dobro je stvar subjektivne procjene, osobnog pristupa.

-S obzirom da si diplomirala slikarstvo na Likovnoj akademinj u klasi Đure Sedera, veseli li te više slikanje ili crtanje stripova?

-Sad sam u ovom filmu, a budućnost je neizvjesna.

-Od čega misliš živjeti u životu?

-Držim privatne satove crtanja i slikanja i začudili biste se koliko ljudi želi naučiti dobro crtati i slikati.

-Pripadaš li nekom strip lobiju?

-Ne, nastojim to izbjeći.

-Jeli ti netko rekao da tvoji stripovi imaju blagu feminističku notu u sebi?

-Ne direktno. Mislim da su oni više parodija na sve stereotipe, pa tako i feminizam.

-Što ti je najveći kompliment koji si dosad dobila za svoj rad?

-Da ljudi Čitaju moje stripove, da ih motiviram da se time više pozabave, u smislu da ih pažljivije čitaju i da i sami počinju crtati svoje stripove.

-Koja je najveća uvreda kojun si za svoj rad dobila?

-Najveća uvreda mi je kad napravim nešto loše, pa onda pokušam to popraviti.

-Što sada rade drugi ljudi iz tvoje klase?

-Žene rađaju, a muškarci zarađuju. Uglavnom se bave restauracijom umjetnina što sam I ja radila, ali to je posao kojim se možeš kratko vrijeme bavit jer ispire mozak.

-Ima li nešto što bi htjela reći u svojem prvom intervjuu u životu, a nisi bila pitana?

-Ne, ostala sam bez riječi. Čitajte i crtajte stripove.