2005. interview: mima simić ~ ivana armanini/ 04 megazin
,

IZVOR: 04 MEGAZIN / PDF

MIMA SIMIĆ, autorica kultne zbirke priča PUSTOLOVINE GLORIJE SCOTT


“Gloria vjeruje u društvenu (re)akciju

Štoviše, smatra to ne samo opcijom, već i dužnošću svake osobe”

pitala i stripove nacrtala: Ivana Armanini / www.komikaze.hr

  • COMICS/CRO: http://www.komikaze.hr # 1, 2, 8, 9
  • COMICS/ENG: http://www.komikaze.hr # 2

Mima Simić jedna je od najradikalnijih anarho-lezbijskih feministica u Hrvata/ica od stoljeća sedmog, autorica niza urbanih subverzija, leaderica pop-religioznog benda Drvena Marija te autorica zbirke priča «Pustolovine Glorije Scott» o avanturama slavne londonske detektivke i njezine supatnice Mary Lambert… Priče su prvi put objavljene u cjelini, a zbirka je netom izašla u produkciji AGM-a; knjiga ima dva lica – okrenete li je naopačke, naći ćete i stripove nadahnute ovim literarnim remek-djelima. Promocija se dogodila 21. svibnja u Booksi: čitale su se priče, na zidu su se vrtjele projekcije stripova, a duugo u noć zabavljali su nas Mima & Roman Simić, Ante Perković te Iva Radat, prigodno okupljeni u bendu znakovita imena Drvena Marija.

K: Unatoč crnim prognozama izdavača, Glorja Scott doživjela je totalni trijumf; knjiga je na promociji planula, Booksa je bila dupkom puna, a atmosfera fantastična. Dijeliš li moje dojmove?

Apsolutno. Moja najveća briga, priznat ću ti, bila je nesretna okolnost da se promocija odvijala u isto vrijeme kada i Eurosong… I sama sam nekoliko puta pala u iskušenje da ostanem doma uz televizor – ali je na kraju ipak prevagnula činjenica da ga ne posjedujem. Što se tiče atmosfere u Booksi i broja posjetitelj(ic)a, koji je nadmašio sva očekivanja (120, rekoše mi), više sam nego zadovoljna. Jedino mi se nije svidjelo to što si spomenula, kako su palili knjige.

K: Knjiga je konačno izašla, koju joj ocjenu daješ?

Najveću moguću, dakako. Ne bih ni tebi ni sebi htjela kvariti prosjek. Uočila sam par sitnica (primjerice, izostanak akcentuacije u epskoj epizodi «Gloria Scott i poludjeli transvestit» koji se valjda izgubio u procesu lekture) koje bi u sljedećim izdanjima svakako trebalo korigirati, ali sa svojim sam dijelom generalno zadovoljna. Također mislim da bi sljedeća izdanja trebala sadržavati više strip-epizoda; u najmanju ruku onoliko koliko je priča.

K: U predgovoru ističeš da je Glorijin najveći slučaj zapravo – tajna jezika, koji ste zajedno više negoli uspješno riješile. Jeste li imale kakvih problema u njegovoj recepciji?

Pa, moram priznati da se u procesu pregovora s izdavačem upravo Glorijin jezik – što doslovno, što metaforički – ispostavio kao najveći kamen spoticanja, jabuka razdora; ono što filozofi vole zvati cauda equina. Urednik je (nazovimo ga Kruno) uporno inzistirao da se svi aoristi i imperfekti prekrste u neka «normalna» glagolska vremena, ne bi li se tekst tako učinio dostupnim i mlađim, nepismenim generacijama. Ja sam njegov prijedlog temeljito razmotrila, u sebi se ljuto namrštila, a potom i odbila. Da to nisam učinila, em se knjiga ne bi prodala u ovolikom nevjerojatnom broju, em bi me duh Glorije Scott proganjao dok iz mene ne bi iscijedio i zadnju kap tinte. Osim toga, puno važniji od samoga izdavanja bio mi je integritet teksta – da ga se moralo toliko stilski mijenjati za publikaciju, ne bih ga ni objavljivala. Uzgred budi rečeno, sve priče napisala sam prije dobrih 13 godina, i činjenica da odonda praktički ništa u njima nisam mijenjala svjedoči da je savršen takav kakav jest/bio. (Ili to ili da nisam nimalo napredovala kao spisateljica, čitateljica i/ili osoba, što je ideja s kojom se u ovome trenutku ne bih htjela suočavati).

K: Glorja Scott rodila se u tvojoj glavi 1992., kad si imala 16 godina i 80 kilograma; je li se od tada išta promijenilo?

Dijetom Glorije Scott izgubila sam vise od 15 kilograma. Specijalno izdanje «Dijete Glorije Scott» s kuponom iz 04 možete naručiti s popustom od 49 posto! Vrijednost proizvoda: 599 kn, Vi je naručite za samo 299 kn! Uz priručnik ćete besplatno dobiti Glorijinu kuharicu, čudesnu drvenu zdjelu, kao i specijalni kišobran s rasklopivim bajunetom!

K: Glorijina je popularnost tolika da se mnoštvo tvojih prijateljica češće i više druži s njom negoli s tobom! Imaš li zbog toga kakve traume?

Budući da sam sama zauzeta simultanim seksualnim zadovoljavanjem više desetina žena, dobro mi dođe da Gloria preuzme moje socijalizacijske obveze. Drugim riječima, odlično se nadopunjavamo!

K: I ja sam također prvo upoznala Gloriju, i kada si se ti 2002. vratila iz Amerike, stripovala sam već pet njezinih ispovijesti, a da tebe nisam ni pitala! Može li se na to gledati kao na još jedan u nizu kriminalnih slučajeva Glorije Scott?

Dobro je da si potegnula to pitanje jer sam te upravo namjeravala obavijestiti da sam protiv tebe digla tužbu pri Općinskom sudu u Zagrebu zbog krađe intelektualnog vlasništva. Vidimo se na ročištu!

K: Što misliš o «ekranizaciji» svoga lika, jesi li je tako zamišljala? (Gloria nema fixni lik nego se transformira, kao i njezina kolegica Mary, iz epizode u epizodu.)

Premda si podla kradljivica koja će zbog svojih protuzakonitih djela završiti u buksi, iznimno te cijenim i divim ti se na umjetničkom planu. Uistinu, Gloria Scott kakvom si je prikazala svojim stripom identična je Gloriji – stvarnoj osobi, ali i liku iz mojih priča. Kada sam je prvi put ugledala umalo sam se onesvijestila zbog ove nevjerojatne (unheimlich!) sličnosti.

K: Što ti radiš dok ona paradira po raznim književnim i strip časopisima, izložbama i fanzinima diljem Europe?

Draga moja, ja sam ti već devet mjeseci na uvjetnoj kazni u Budimpešti. Zajedno sa svojom pametnijom, zgodnijom, no svinjskom polovicom privodim kraju rodne studije na CEU. (Za one kojima nijedno od navedenog ništa ne znači: blago vama!)

K: Unatoč javnoj tajni homoseksualnosti u crkvenim redovima, istospolni brakovi s pravom usvajanja djeteta još su uvijek tabu, na LGBT pride-ovima u Zagrebu i dalje ima pet puta više policajaca-zaštitnika od samih sudionika/ca povorki; pa zabrana umjetne oplodnje, najavljena zabrana abortusa, zabrana upotrebe kondoma… Kriminala i nepravde sve je više! Kada će se naša superjunakinja ponovno vratiti na posao i riješiti stvar? Možemo li je očekivati u novom tandemu s Drvenom Marijom?

Nažalost, opći društveni problemi izvan su Glorijine jurisdikcije. Ona je više usredotočena na pojedinačne slučajeve nepravde: krađe, silovanja, sakaćenja, džeparenja, šverca, ubojstava, bespravne gradnje kuća i sl. No, da ne bude zabune, Gloria u potpunosti vjeruje u bilo kakvu društvenu (re)akciju – smatra to ne samo opcijom, već i dužnošću svake osobe. Da se tako kojim slučajem pojavila u prvoj zagrebačkoj Pride povorci, sigurna sam da bi sestra Ruth (koje se sjećamo kao šarmantne dame s kipom djevice Marije i «Sieg Heil!» na usnama) završila u društvu slijepaca ili, još bolje, udruženju kljastih.

K: Kako uopće završavaju muškarci u tvojim pričama?

Svatko tko je imalo upoznat s likom i djelom Glorije Scott zna da Gloria ne diskriminira ni po kojoj osnovi. Muškarci, žene, djeca, transrodne osobe, homoseksualci, liječnici… Svi su oni jednaki pred licem pravde, licem Glorije Scott.

K: Što je s pornografskim dijelovima knjige u kojima Gloria eksplicitno vodi ljubav sa svojom pomoćnicom Mary, može li se očekivati skoro objavljivanje cenzuriranih dijelova? Je li friška lezbijska poezija suptilan nastavak ove romanse ili si pristala na kompromis s izdavačima?

Nažalost, na izbacivanje seksplicitnih dijelova teksta više me naveo zdrav razum negoli urednik; ne želim da moja obitelj, profesori(ce) i potencijalni poslodavci saznaju da imam lezbijske sklonosti, a to bi im svakako bilo palo napamet da je knjiga objavljena u integralnoj verziji.

K: Kako je završila prepiska s bijesnom urednicom časopisa Teen nakon miniranja* tog polupismenog žurnalističkog virusa (*kritičke studije objavljene u časopisu K, a kasnije i u Quorumu)? Jesi li se oporavila od pretrpljene intelektualne boli zadobivene u procesu detaljne analize tog fenomena? Puniš li nove Molotovljeve koktele na tu temu?

Željka Marčinko, urednica Teena, podrobno je proučila spomenuti rad i shvatila da je moja kritika u potpunosti utemeljena i opravdana. Pod utjecajem mojega teksta i probuđene savjesti odlučila je promijeniti karijeru i sada volontira u Centru za poremećaje u prehrani, kada joj obveze u Autonomnoj ženskoj kući to dozvole. Što se tiče nekih drugih žurnalističkih doprinosa, ljubitelji britke misli među vama mogli su svojedobno pratiti združenu kvazikolumnu filmske kritike u Zarezu iz pera prepametne Ive Radat i moga vlastitoga. Nažalost, neisplativost pisanja za kulturni dvotjednik primorala nas je da se počnemo baviti nekim unosnijim poslovima (Iva prostitucijom, ja krađom).

K: Tvoj brat Roman Simić piše, ti pišeš… Radi li se tu o nekoj obiteljskoj zavjeri?

Definitivno. Cilj nam je (a sada je i Ivana Bodrožić, Romanova zaručnica, dobila Gorana) pokoriti hrvatsku književno-kulturnu scenu. Roman je zadužen za heteroseksualnu prozu, ja za lezbijsku, Ivana za omniseksualnu poeziju, a Iva za aseksualnu književnu/kulturalnu kritiku. Djecu ćemo, kada dođu, poslati u sjemeništa i samostane, da osvoje i posljednji hrvatski kulturni front.

K: Osim što ste u istom književnom zanatu, ta incestuozna veza prostire se i na vaš zajednički bend «Drvena Marija». Možeš li nam otpjevati /copypaste/ neki tekst benda po vlastitom izboru?

Teško je odlučiti se za omiljeni biser u toj niski sjajna đerdana… Ali neka to bude sljedeći stih: «Jaje od Godzille srce je tame».

K: Predstavlja li ta muzička ekspresija novi pravac u književnosti, napuštaš li obiteljski fetiš knjige ili živiš paralelno u više svjetova njegujući višestrukost svojih talenata?

Moram reći da je najljepši dar starosti gubitak pamćenja. Tako npr. ujutro sviram gitaru, a popodne vezem goblene. Nijedan talent nije mi fiksni jer ga se navečer već više ne sjećam. Drugim riječima, nije stvar moje vlastite volje čime ću se baviti sada ili ubuduće. Sve ovisi o vremenskoj prognozi, geografskoj lokaciji i sadržaju hladnjaka. No, što se tiče Drvene Marije, postoji mogućnost da ćemo pokušati oformiti kompletan bend najesen – s osobama koje actually znaju nešto svirati. Stoga pozivam sve čitateljice 04 da počnu vježbati razne instrumente te da se jave na skorašnju audiciju.

K: Sudjelovala si u urbanom incidentu ZUG /Ženska urbana gerila/ osmišljavajući provokativne diverzantske akcije grafitiranja zagrebačkih billboarda; jesi li taj virus proširila na Budimpeštu i namjeravaš li nastaviti s hakiranjem marketinške kvazistvarnosti na ovaj ili neki drugačiji način?

Neugodna iskustva s policijom naučila su me da nikome ne vjerujem. Ne znam o čemu govoriš. Grafitiranje po plakatima? To je, draga moja, vandalizam!

K: Godinama uspješno operiraš po konzumerističkim hramovima; imaš li kakav savjet za generaciju koja tek počinje? Kako se sakriti od pogleda «Velikoga brata»?

Hlače s velikim džepovima sa strane ženin su najbolji prijatelj. Krećite se u grupama, ko vukovi! Ne budite pohlepni – bolje žemlja u ruci nego pogača na polici kraj kamere. Izbjegavajte male trgovine, veliki lanci zaslužuju vašu pozornost. I, najvažnije od svega, ne uzimajte proizvode testirane na životinjama!

K: Možeš li živjeti od toga ili si prisiljena također trošiti pare državnih proračuna za stipendije?

Živim od svega pomalo; što stipendijice, što krađa iz tatinog novčanika, što kreativno prevođenje. Životni mi je cilj umrijeti bez dana radnog staza. Okružena desecima golih djevojaka i dobro zabundanih mačaka.

K: Poruka za kraj?

Kraj? Zar već?

Neke priče: 

SMRT U MANCHESTERU

Moja dobra prijateljica Iris Murdoch jedne večeri nenadano mi upadne u ordinaciju, prestravljena lica, upalih očiju, a ruke joj se vidljivo tresahu. – Mary! Sagen für meinem Lebens! Geträge um ohne Verdanken! – uzvikivala je, periodično jecajući. Iris je, još dok smo zajedno pohađale The Royal Queen’s Academy u Leedsu, znala zadobiti takove neobične napade uslijed pretjerana uzbuđenja, a očitovali su se u nerazumljivim uzvicima na jeziku njezinih predaka. Neki od profesora imali su tada običaj u usta joj ugurati držak metle ili kakav drugi šaljivi predmet, ali su se prestali smijati istom onog dana kada je sirotici zapela štipalica u grlu pa otada bijaše neplodna. Posjedoh je na kauč i dadoh joj nekoliko tvrdih kolačića koje sam čuvala specijalno za slične prigode. Glođući kolačiće, u očima joj je postupno gasnuo luđački sjaj te je već bila sposobna žvakati i gumenu cijev koja je bila tu da ublaži krvarenje i bol u bezubim desnima. – Mary, dogodilo se nešto… – promuca, a zaostali srh prože njezino slabačko tijelo i strese ga poput strujnog udara. – Polako, Iris, polako… Pomoći ću ti… znaš da ću ti pomoći, kao uvijek! – pritom se u sebi ponadah da se neće prisjetiti onog testa iz matematike kad sam joj namjerno poslala kriva rješenja, ili one zadaće iz povijesti kad sam joj podmetnula klip pod noge lažnim informacijama o Francuskoj revoluciji, ili onomad na satu zemljopisa kad sam… – Ovo mi je uistinu neizmjerno neugodno… – propenta ona – ali morala sam doći k tebi jer… jer… – Što? Što? – zapitah je, već uznemirena njezinim ponašanjem. – Pa, dobro… – uzdahnu ona duboko i otpoče svoju stravičnu pripovijest.

– Prije više mjeseci bila sam na čaju kod tete u Manchesteru pa krenusmo u obilazak njezinog imanja i brojnih zamrzivača u kojima je držala različite vrste mesa i mesnih prerađevina: paštete, salame, pršute, hrenovke, kobasice, hladetinu i pečene odojke… – Mmmhmmhmm… – promrmljah s odobravanjem. – U razgledanju provedosmo čitavo poslijepodne i bijah uistinu umorna, ali nisam željela razočarati tetu pa je stoga nastavih slijediti od škrinje do škrinje. Međutim, umor me svlada u prostoriji gdje su na kukama visila ogoljela trupla nožem umorenih životinja. Njihova otromboljena lica posljednje je čega se sjećam. No… nedugo po povratku u London otkrih zapanjujuću činjenicu… trudna sam! Pogledah je s nevjericom. – Jesi li sigurna? Pa… nisi li ti… – zastadoh u bojazni da ću povrijediti njezine osjećaje. – Neplodna? Do jučer sam i ja tako mislila! Doktor Sharif raspršio mi je sve sumnje u vezi izostanka perioda i žderačkih pohoda… Izvjesno je – rodit ću! – Ali, kako… – Vjeruj mi, ni sama ne znam, a nisam bila s muškarcem posljednjih nekoliko godina! Zadnji je bio neki žigolo iz Sohoa koji je pristao tek nakon što sam obećala staviti vreću na glavu – tiho doda. – Hm… – zamislih se nato. – Možda bi to mogla biti posljedica šoka? – ponadah se. – Ne. Doktor je otklonio svaku mogućnost vanmateričnog začeća… Ovo je čudo! Budući da sam sumnjala u čuda, osobito takove prirode, predložih da odemo do Glorije Scott – ona će zasigurno riješiti misteriozni rebus.

U Butcher Streetu Gloria nas dočeka toplim zagrljajem i šalicom juhe od metvice svakoj. Ja joj s uzbuđenjem prepričah prijateljičin nevjerojatni doživljaj, dok je Iris sjedila na otomanu i tužno klatila glavom. Gloria se zamisli te nekon nekog vremena reče: – Nisu to čista posla… Znala sam da Gloria ne vjeruje u natprirodne sile, pa se stoga glasno začudih na tu primjedbu. – Kako to mislite? – upitah. – Lijepo. Što se događalo nakon što ste zaspali u toj ledari? – upita ona moju prijateljicu iz školske klupe. – Ne sjećam se… ali rekli su mi da su me tamo našli na podu nakon tri sata. – Ma nemojte! – prezrivo se nasmije Gloria. – Reći ću Vam ja što se dogodilo! Svi su mislili da ste se nasmrt smrzli jer niste pokazivali nikakve znakove života pa su Vas zato odvezli u mrtvačnicu. Osjećali su grižnju savjesti (pogotovo tetka) te su pozvali starog grobara Harryja Palmera da Vas zakopa i sve zataška. Međutim, dok Vas je gledao kako beživotno ležite na onom kamenom stolu, nije uspio odoljeti svom nekrofilskom nagonu koji je često zadovoljavao na seoskim pokojnicama ili, u njihovu nedostatku, kravama pokleklima virusnoj upali buraga, kapure i knjižavaca, koje zbog bolesti nisu bile pogodne za preradu. Toliko se na Vama iživljavao da ste napokon morali zatrudnjeti, jer Vam je od pustih treskanja tijela ispala ona štipalica iz grla. – Ah! – uskliknu Iris Murdoch. – Prevarena sam! – Da… ali, ne brinite, zločinac će platiti za svoje nedjelo! – Gloria joj utješno stavi ruku na strmi pregib između tjemena i zatiljka.

I doista, nikakva poricanja, zahtjevi ni naizgled neoborivi alibiji nisu uspjeli spriječiti ruku pravde da izvrši svoj zadatak. Stari perverznjak završio je s plućima punima otrovnog plina. Tako je to sve završilo, a nakon par mjeseci opet se prisjetih tog slučaja kad u novinama ugledah naslov “Izvršena smrtna kazna nad ginekologom – patološkim lašcem”.

Gloria i ja spremno se složismo s presudom.

 

SLUČAJ PRAŠKE PREPELICE

Na mnogobrojnim putovanjima po srednjoj Europi doživjela sam čitav niz neobičnih pustolovina, no možda je najnevjerojatniji bio “Slučaj praške prepelice”, kako ga nazvah sad kad odlučih sve pojedinosti iznijeti u javnost. Nije to, doduše, bio prvi put da sam se došavši u Prag osjećala kao kod kuće. Doživljavala sam taj grad kao nekakvu oazu ljepote i hladnoće, blještavila i skromnosti – sve u isti mah. Gloria se, pak, nije slagala s mojim odabirom mjesta za godišnji odmor. Slutim da je bila malčice ljubomorna zbog svoje nesposobnosti prilagodbe koja se, kako su godine prolazile, osjećala sve jačim intenzitetom. Iz Londona nikad nije izbivala dulje od nekoliko dana, a i to je vrijeme provodila uglavnom na prostranim jezerskim udolinama djedovine Škotske. Ukoliko bi je neki slučaj, primjerice, odveo dalje no što je njezina psihička konstitucija mogla podnijeti, zadobivala je čudnovate simptome (“londonska apstinencija” nazivala sam tu pojavu): lice bi joj se nekontrolirano grčilo, očne jabučice požutjele i dopola iskočile iz duplji; glasno cvokotanje zubi i teški napadaji podrigivanja spopadali su je uslijed i kraćeg izbivanja iz engleske prijestolnice. Stoga me tek prezirno odmjeri kad joj izložih plan svojeg putovanja: preko pontonskog mosta, podno Velebita, preko Karlovca, Zagreba, Slovenije te napokon Beča, do Praga. Naravno, na moj prijedlog (koji je ionako bio tek iz kurtoazije) da mi na tom malom putovanju čini društvo, tek me kratko ošinu pogledom. I tako, nije mi preostalo ništa drugo doli da spremim kovčege i svesrdno se pomolim Svetom Lovri, zaštitniku izgubljene prtljage, da sve prođe u redu, budući da me je već dulje vrijeme mučio nelagodan osjećaj da će kola krenuti nizbrdo. Međutim, moje molitve, kao što se kasnije ispostavilo, nisu bile uslišane – a sama bijah svjedokinjom krvavog obračuna praške mafije, nakon čega više nikad nisam bila ista (ožiljak na čelu i gubitak lijevog oka najbolji su dokaz tome). No, krenimo ispočetka. Nakon naporna putovanja koje je u nekoliko navrata bilo prekidano (gubitak vitalnih dijelova parne lokomotive te neugodni fiziološki poremećaj jedne od putnica, koji se očitovao u nemogućnosti kontroliranja tjelesnih otpadaka, pa je jadnica tako doprinijela sinestezijom auditivnih i olfaktivnih elemenata stvaranju čudesnog ozračja te ranoproljetne večeri), nađosmo se na odredištu. Odsjedoh u samom centru periferije grada, u hotelu Opatov, koji je slovio za jedan od najjeftinijih, a istodobno i najkvalitetnijih hotela u tom predjelu Praga. Uistinu, sobe bijahu raskošno opremljene, a moglo se zabavljati i prislanjanjem ušne školjke na pregradne zidove. Tako je, ustvari, sve i počelo.

Usred noći iznenada me probudiše glasovi koji dopirahu kroz ventilacijski otvor smješten tik iznad mojeg uzglavlja. Slučajno naslonih glavu na taj otvor te poslušah zvukove koji se gubihu u dubini te neobične cijevi. – Posadˇte se – reče prvi glas na nepoznatom jeziku ugrofinske skupine. – Ano – uzvrati mu drugi. Srećom, bilo je to sve što su na tom jeziku znali, pa stoga nastaviše na napuklom engleskom. – Đe si je metno? – čuh. – Ne razumin o čemen govorite – glasio je odgovor na narječju koje mi je paralo uši ali istodobno i golicalo detektivsku uobrazilju. Tu se razgovor prekide jer mi u sobu uniđe sredovječna žena koju istom ocijenih kao spremačicu. Neprimjetno povukoh glavu s onog improviziranog telefona pa je ponudih da sjedne i malko se razonodi. Ona sa zadovoljstvom prihvati te sljedeća dva sata provedosmo raspredajući o nedavnim događajima u češkoj prijestolnici. Bila je ona neiscrpan izvor podataka i samo ju je moždana kap spriječila da nastavi tu intrigantnu pripovijest. Sutradan već bijah zaboravila na nemili događaj u susjednoj sobi, no moja radost ne bijaše dugog vijeka; čitav hotel sruši se isti dan zbog slabih i nikakvih temelja. Sama se spasih čudom – u vrijeme nemilog događaja šetah obalom Vltave, što sam običavala raditi i u Londonu u to doba dana – samo kraj Temze, naravno. Vijest me duboko potresla, ali znala sam da treba reagirati trenutačno. No, ovaj put bilo je mnogo teže jer kraj mene nije bilo Glorije Scott da mi pruži svoje toliko potrebne savjete. Ali, ona sutradan ipak dođe i preuze slučaj u svoje ruke.

I, da skratim priču – Paul Morrissey dobio je što je zaslužio – omču oko vrata; a i glava Marthe Reeves, trovačice skupocjene prepelice, uzroka čitave te farse, otkotrljala se veselo poskakujući Václavskim Náměstima. Vĕra Chytilová, redateljica i scenaristica cjelokupnog zločinačkog plana, smrtno je stradala od ruke vođe suparničke bande, Karela Vacheka, koji je i sam zadobio smrt Glorijinim Nelsonovim zahvatom kojim mu je moja prijateljica zdrobila sve vratne pršljenove. A i ja sve to popratih na svoj način – objavljivanjem ove zgode što će još jednom, nadam se, ustoličiti detektivku Gloriju Scott na pijedestal svjetske kriminologije – mjesto koje je svojim predanim i briljantnim radom nesumnjivo zavrijedila. U travnju, 18..

 

POLUPANI LONČIĆI

Objektivno gledajući s određene vremenske razdaljine, tek sada shvaćam istinski značaj slučaja koji ću vam ovdje pokušati što vjernije prikazati. Moralo je, ipak, proći neko vrijeme da mi bude uopće dozvoljeno od strane Scotland Yarda, a i slavne detektivke, moje dobre prijateljice Glorije Scott, da javnost upoznam s pojedinostima spomenutog slučaja – a da se pritom poslužim pravim imenima, bez utajivanja, pseudonima, inicijala i sličnih podlih smicalica kojima se sve više služe današnji tzv. literarni umjetnici (v. F. Kafka, Djela). Baš uoči Glorijinog rođendana posjetih hipodrom s ciljem da napasem oči na čvrstim, mišićavim tijelima punokrvnih stvorenja. No, na stazi zatekoh tek konje te zaključih da džokeji moraju biti u klubu. Nažalost, ulaz bijaše dozvoljen tek članovima, što je, dakako, isključivalo žene. Ne znam čime smo zavrijedile taj podređeni položaj, no nije moje da se suprotstavljam krutim pravilima našeg puritanskog društva koje u takovom obliku i s vjerojatno dobrim razlogom opstoji već milijunima godina. Stoga napustih kompleks s dozom žaljenja i gorčine, a i na jeziku mi se stvorila nekakva gvalica. Možete i sami uočiti da mi je, dakle, čitav taj dan bio takoreći uništen. Svoje nezadovoljstvo nisam susprezala ni u odnosu s ljudima te je tako i Gloria pobrala nešto od plodova moje zle sreće. Na pitanje gdje sam provela prijepodne dočeka je oštra dosjetka na račun izgleda njezinog lica koja posebice nije štedjela njegovog neobična oblika kojem bi se poradovao svaki pomniji antropolog ili putnik broda Beagle. Danas znam: da nije bilo te primjedbe, možda ne bismo nikad upale u ovu nevolju iz koje smo jedva izvukle žive glave, Bog nam bio na pomoći!

Vratit ću se ipak još malo unatrag da bih što bolje dočarala bezizlaznu situaciju u kojoj se našao naš klijent; situaciju u kojoj se Scotland Yard još jednom pokazao nemoćnim, a Gloria Scott je opet vadila kestenje iz vatre za dobrog (ali glupavoga) inspektora Jenningsa. Moram također napomenuti i to da je u to doba čitavom Velikom Britanijom, pa tako i Londonom, vladala tzv. Velika ekonomska kriza, prouzročena padom rasta dionica na burzi te su mnoge obitelji ostale bez krova nad glavom, a neke i bez večere. Svako jutro morala sam se do vrata svoje ordinacije probijati kroz mesnu gomilu koja je glasno škrgutala zubima, izvikivala različite parole i bacala kamenje u prozore obližnjih stambenih kompleksa. Srećom, izgledom se bitno ne razlikovah od tih ofucanih, bijednih, smrdljivih i kužnih ljudi, tako da sam gotovo uvijek uspijevala neopaženo uteći unutra, u svoje malo carstvo u Kennedy Streetu. A kako to obično biva, neki slojevi društva ipak ne bijahu pogođeni strašnom depresijom, pa tako Gloria i ja još uvijek živjesmo u izobilju i blagostanju koje donosi bogata trpeza. No, naša sreća nije nas bacila u stanje letargije i ravnodušja, već smo tim više namjeravale pomoći našim nesretnim sugrađanima, i to na način koji nam je dosada upravo i donio najviše priznanja – rješavanjem slučajeva ubojstava, krađa i drugih zakonom zabranjenih djela, osobito onih čije uspješno okončavanje nije bilo u moći Scotland Yarda.

– Predlažem da prokrstarimo ulicama Londona – reče mi jednog jutra Gloria. – Krizom je izazvan i val zločina koji se širi i raste iz dana u dan! Ne smijemo čekati u kući! Krenimo i oslobodimo ovaj grad od tih monstruoznih čudovišta! – s osmijehom na licu uskliknu ona i natuče svoj škotski cilindar na oči te pođosmo, ne sluteći što nas čeka. Uistinu, ulice bijahu preplavljene besposlenim narodom; iznureni glađu i nedostatkom osnovnih ljudskih, civilizacijskih obilježja lutahu u potrazi za nečim pomoću čega će pregurati i taj dan. Majke kopahu po crnim vrećama pred ulazima bogatijih kuća te davahu djeci koja su vrištala ono što same ne mogahu probaviti. Njihovi supruzi, poniženi vlastitom nemoći da zaštite svoje obitelji, stajahu pognutih glava, lica zaklonjenih žuljevitim rukama kroz koje se cijeđahu suze stida. No, Gloria i ja bijasmo u prevelikoj žurbi da bismo to primijetile, nas je brinulo samo to da stignemo na vrijeme spriječiti još jedan udarac na već dobrano raskrvavljeno lice pravde. – Mary – prisjeti se Gloria, uputivši mi ove riječi: – Imam neki čudan predosjećaj u želucu. Što kažete na to da odemo do restorana starog Su Šija, nedaleko odavde? Slegnuvši ramenima u znak pristanka, zabrzah za Glorijom koja je vedro koračala, vodeći u željenom smjeru. Međutim, prizor koji nas zateče kad stupismo u skromni restoran istinski me zgranu i stajah neko vrijeme kao ukopana, očiju raskolačenih od užasa! Komplet skupocjenih vaza i lončića, vlasništvo starog Su Šija, još iz razdoblja dinastije Sung, ležaše u krhotinama na podu skromnog restorana, dok sa strane naricahu stari Su Ši, njegova žena i osoblje restorana. – Što se, zaboga, dogodilo? – upitah kad dođoh k sebi. – Uništen sam, potpuno uništen! – lamentirao je starina, ne obraćajući pozornost na Glorijino i moje prisustvo. – Smirite se, Mary! – reče mi Gloria. – Već vidim o čemu je riječ! – i ona u stranu odvede mladog Kineza, jednog od tri kuhara koji su nam otkad znam za sebe uspješno upriličavali čulne naslade. – Bila je tu ona prokleta Služba za useljenike, ha…? – prezrivo će Gloria. Mladić je pogleda i zausti da nešto kaže ali ga ona prekide oštrim pokretom ruke. – Sve znam! Ne bojte se ništa, sredit ćemo već to! Tako mi postupamo s građanima drugih nacionalnosti… šovinizam, rasizam i represija! Ništa čudno za grad poput Londona! – doda, više za sebe. – Ali, ovaj put to je prevršilo svaku mjeru! Jednom starčiću ovako uništavati život! Sramota! Neće ovo proći nekažnjeno, ne danas i ne sada! Idemo! Mladi Kinez pokuša nam nešto objasniti, ali Gloria mu kratko dobaci: – Možda ja ne razumijem tvoj jezik, mladiću, ali razumijem patnju tvog naroda i dokazat ću ti da u ovoj zemlji ipak još ima ljudi koji haju za tuđu nevolju! – reče i istrči na ulicu, a ja za njom.

Glorijine agitatorske sposobnosti u kratkom vremenskom periodu prikupiše nam nekoliko stotina pristaša koji, s Glorijom na čelu, sravniše Useljenički ured u Blackfriars Roadu. – Neka i oni malo osjete kako je to biti nesretan! – zadovoljno reče Gloria.

Taj uspješno riješen slučaj popravi nam loše raspoloženje prouzročeno potresom koji se dogodio tog jutra i koji nam je uništio veći dio namještaja i kućnog inventara.

Pressclipping: 

–

 

INTERWIEVS:

AWARDS:

  • http://www.vjesnik.com/pdf/2005%5C12%5C20%5C20A20.PDF

PRESSCLIPPING/COMICS:

 

PRESSCLIPPING/COMICBOOK:

 

OTKUP KNJIGE/MINISTARSTVO HR/100 KOM:

  • http://209.85.129.104/search?q=cache:ZzoY8Taea14J:kenny2.globalnet.hr/min-kulture2.hr/default.aspx%3Fid%3D368+Ivana+Armanini&hl=hr&gl=hr&ct=clnk&cd=163

MIMA NA BEOGRADSKOM SAJMU KNJIGA/PROMOCIJA GLORIJE SCOTT/10/2006.