BOJAN DMITROVIĆ KRIŠTOFIĆ: Komikaze – Od undergrounda do branda ili strip jest sve

Tekst nastao povodom izložbe > KVAKA 22 < / Tisak: GVB katalog / Galerija Vladimir Bužančić 2023., Centar za kulturu Novi Zagreb

Kako njihovo stvaralaštvo — spletom sretnih okolnosti — pratim od samih početaka, kada sam kao srednjoškolac nabasao na prve strip-sveščice Komikaza u obliku fanzina; sada, nakon dvadeset godina, njihov me zajednički opus počeo podsjećati na glazbu kultne manchesterske post-punk grupe The Fall.
O njima je pak nezaobilazni BBC-ev radijski DJ John Peel, kojem su bili omiljeni, odavno rekao da se „uvijek mijenjaju i uvijek ostaju isti“. A isto bi se moglo reći i za Komikaze kao međunarodni kolektiv strip-autorica i autora te kontinuirani nakladnički pothvat centriran u Zagrebu.
Za razliku od The Fall, koji su nažalost morali prestati postojati kad je 2018., sa šezdeset godina, preminuo njihov osnivač i jedini stalni član, tekstopisac i pjevač Mark E. Smith; bez krzmanja se da zaključiti da bi Komikaze
mogle nadživjeti svoju pokretačicu i, u nakladničkom i kustoskom smislu (s obzirom na sad već mnogobrojna strip-izdanja i izložbe), kontinuiranu kapetanicu – vrsnu strip-umjetnicu Ivanu Armanini.
Jer, premda do danas neprikosnoveno i ponosno nastavljaju biti dijelom regionalne i internacionalne alternativne kulture, također je činjenica da su Komikaze od dionika dubokog kulturnog undergrounda postale svojevrsni kulturni brand; odnosno, na europskoj razini svakako najznačajniji strip-proizvod s hrvatskom adresom, ali sa svjetskom postavom i poslanjem. Mišljenja sam da bi to postale i time se mogle podičiti čak i da nisu 2020. primile prestižnu nagradu za najbolje alternativno strip-izdanje na
najvećem europskom strip-festivalu u francuskom Angoulemeu, ali je to važno priznanje nedvojbeno potvrdilo njihovu kontinentalnu, no i svjetsku prepoznatljivost.
A bez svake je sumnje pokazalo i ovo:
ključna je vrijednost, ali prednost Komikaza, upravo njihova raznovrsnost i višestranost; ideja da je posrijedi aždaja od mnogo glava, čija je cjelina važnija od zbira svojih dijelova, mada je svaka glava, naravno, i vrijednost po sebi i umjetnički glas i svijet za sebe.
U dvadeset i drugom strip-albumu Komikaza, koji kao antologije stripova sa sad već svih strana svijeta izlaze jednom godišnje, tih glava i tih glasova ima zaista puno i punokrvno su umjetnički.
Petnaesta po redu izložba XXkomikaze, povodom dvadesetog rođendana zajedničkog stvaralaštva, sretno je sletjela u remetinečko-novozagrebačku Galeriju Vladimir Bužančić, i publici je skupno predstavila stripove iz novog albuma te izbor iz stripova, grafika i ilustracija koje su kao Komikaze od 2002. do 2022. stvarali brojni/e autori/ce s brojnih kontinenata, možda čak i planeta. A glave koje čine strip-aždaju novog albuma pripadaju amio_mon (Ivana Ljubičić), Kori Rogini, Luciji Buzančić, Anđeli Žapčić a.k.a. Lokalnom Luzeru, Janu Škrinjaru, Nikši Jankoviću, Stipanu Tadiću, Marku
Markoviću, Romanu D. Frantiku i Ivani Armanini (HR); zatim Ericu il Caneu, Infiniteu (IT); Marlene Agius, Patricku Janninu (FR); Franciscu Sousu Lobou (PT); M.P. Fikarisu (AU); Christianu Sleimanu (LIB); Desku, Dobrim Brljama, Dragani Kuprešanin, Bojanu Zavišinu, Vuku Palibrku i Siniši Janjiću (SRB). Svi/ su oni/e vlasnici/e grafičkih rukopisa i slikovnih pripovjednih jezika koji bez kompromisa dovode u pitanje tradicionalne narativne obrasce klasičnih, ali i modernih stripova, stojeći tvrdo na braniku postmodernizma u mediju stripa, kakav, ojačan iskustvima i neoavangardne i transavangardne likovne umjetnosti, ali i vizualnim leksikom ulice i street arta, odrješito koristi zapravo svo bogatstvo
likovne kulture od samog paleolitika do danas.
Baš u tome Komikaze su nenadmašne; u pokazivanju da strip može biti sve i da strip jest sve.

Bojan Dmitrović Krištofić