Talentirani mladi autori plijene pozornost van granica bivše Jugoslavije/
Evolucija ženske poetike
piše Milena Zajović
Prednosti američke institucionalizacije stripa trenutno koristi Dunja Janković, ponajbolja hrvatska strip-autorica na
postdiplomskom studiju u NewYorku. Dunja se ističe osebujnim umjetničkim stilom koji se opire žanrovskoj klasifikaciji.
U mainstreamu se afirmirala odličnim plasmanima na natječajima CRŠ-a i objavljivanjem u časopisu Q Darka Macana, doajena hrvatskog stripa, no uvijek je više naginjala alternativnoj sceni okupljenoj oko Komikaza Ivane Armanini.
– “Ona se mijenja, istražuje i razbija svoje manire taman kad misliš da si ju uhvatila u nekoj definiciji. Zadnji radovi
napravljeni u New Yorku su čisto likovno poigravanje sa strip frazama u kratkoj formi. To je opozicija dugim formama
narativnog karaktera, intimističko ženske poetike koju je dosada razvijala. Dunja se transformira neočekivano i
izmiče kontroli.- To je dio njenog šarma” – objašnjava Ivana Armanini, koja je već šest godina na
čelu komikaza. Taj nepretenciozni kolektiv, potpuno drugačiji od zanatskog stripa na kakvog smo navikli, donio je dugo
očekivanu svežinu u svijet domaćeg stripa i popunio prazninu nastalu gašenjem umjetničkog projekta
Variete Radikale sredinom 90-ih. Komikaze su 2002. počele kao web projekt. Iako bez vlastitog prostora, do danas
su realizirali stotinjak strip izlozbi i radionica u suradnji s tridesetak udruga i festivala u 7 zemalja, te postali vrijedna platforma za razvoj autorskog stripa.
– ” Naš program je aktivističkog karaktera, usmjeren na stalno sondiranje terena. Do sada je tu oko 90 autora, vecinom mladjih i neobjavljivanih. Autorski strip je egzotika u nas pa je i njihov profil egzotican: alternativan, aktivisticki, mutikulturalan, nomadski i marginalan – kaže Ivana.
Kako bi olakšala administrativne zavrzlame, prošlog su se mjeseca Komikaze i formalno registrirale kao udruga. Uz podršku Ministarstva kulture i Grada Zagreba, te s novom i dostupnijom domenom komikaze.hr, lakše će se doprijeti do talentiranih individualaca željnih afirmacije.
Istovremeno, projekti poput Macanovog Q-a i dalje će služiti kao odskočna daska u svijet komercijalnog stripa, a
Ticin Endem uvijek je spreman objaviti i manje stilski formirane autore.Tu je i sve veći broj izdavača koji su se do
sada ziheraški zadržavali na licenciranim stranim izdanjima, no nova živost scene uskoro bi ih mogla natjerati da se okrenu i domaćem stripu, i tako napokon pruže širem čitateljstvu priliku da upoznaju domaće autore. Jer, iako
se neki ne bi složili, u Hrvatskoj je strip daleko od izumiranja.
IVANA ARMANINI , voditeljica Komikaza
Duhoviti Ivanini crtaži razigrani su poput shizofrenog kolaža, a legitimitet joj daje diploma slikarstva.
Zanima ju isključivo nekomercijalni autorski strip. Kaže, kao žena u svijetu stripa osjeća se – superherojski
DUNJA JANKOVIĆ , princeza alternative
Vrlo cijenjena na likovnoj sceni, jedina je stripašica koja u rezimeu ima izložbu u sklopu ciklusa Brzo okidanje u Kuli
Lotršćak, do tada godinama rezerviranog isključivo za fotografije.
TONĆI ZONJIĆ , nova uzdanica Marvela Miljenik hrvatskih stripaša i najveća nada u svijetu komercijalnog stripa. Iako je prvo bio zainteresiran za dizajn
kompjuterskih igrica, okrenuo se stripu u kojem mu se smiješi blistava karijera
STJEPAN ŠEJIĆ , crtač i kolorist Witchbladea Mladić iz Crikvenice prvi je domaći predstavnik internetske generacije crtača. Radi na vlastitom epskom
fantasy projektu Ravine
FRANO PETRUŠA, nadareni strip crtač najpoznatiji po likovima za djecu, puput Guja i Zmuja
Domaćem stripu fali dobra reklama
Igor Kordej, velikan domaćeg stripa s bogatim iskustvom i plodnom međunarodnom karijerom, za Obzor govori o stanju na
strip sceni:
VL: Otkad ste se vratili u Hrvatsku, uglavnom radite za francuskog izdavača. Koliko kod nas uopće ima prostora za
domaće autore?
KORDEJ: Izdavačkog prostora ima, posebno ako ste im spremni zabadava ustupati svoje stripove. Tržišnog
prostora nema, ako se misli na ostvarivanje značajnog profita u izdavačkoj djelatnosti. Hrvatska je premala da bi
tržište stripa funkcioniralo preko ruba isplativosti. No, situacija je ista u svim manjim europskim zemljama specifičnih
jezika, kao što su Danska i Nizozemska. I tamo strip-crtači ostvaruju svoj “pravi” dohodak kao “gastarbajteri” na velikim
tržištima stripa.
VL: Afirmirali ste se u vrijeme Novog kvadrata, koje mnogi smatraju zlatnim dobom hrvatskog stripa. Kakvo je stanje danas?
KORDEJ: Stanje je bolje nego ikad i strip-scena je vrlo živahna. Osim porasta “mainstream” izdavaštva, postoji i alternativno
izdavaštvo, periodični časopisi stripa ili o stripu kao Kvadrat, Endem, Q, Komikaze…
VL: Tonči Zonjić dobio je posao u Marvelu. Vi ste imali loša iskustva s njima. Imate li kakav savjet za njega?
KORDEJ: To je kao kad svojoj djeci govorite da je pušenje štetno, a oni ipak probaju sami, i sami zaključe sviđa li im
se… Marvel je velika korporacija, što znači ograničenu kreativnost. Oni će dokraja iscijediti vaš talent.
Jednom kad profit od prodaje počne padati, odbacit će vas kao staru krpu.
VL: Govoreći o profitu, tomovi vaše Tajne povijesti na francuskom prodaju se u pola milijuna primjeraka. Može li
kod nas strip postati bestseler?
KORDEJ: Uspjeh nekog produkta proporcionalan je sredstvima uloženim u njegovu prezentaciju i reklamiranje.
Na promoviranju stripova se prilično štedi. Ulaganje u propagandu bitnije je nego ikad, zbog goleme ponude
na tržištu, recipročno veće otupjelosti konzumenata i smanjenja sposobnosti odabira pravog produkta. Što je
nama naša demokracija dala….
U svijetu stripa postoje različite legende, no jedno ime u svim sferama uživa mitski status. To je Marvel, produkcijska
kuća za koju sada crta i naš Tonći Zonjić. Angažmanom na projektu Iron Fist, za kojeg je do sada nacrtao 13
stranica, taj mladi autor pridružio se Goranu Parlovu, Goranu Sudžuki i Esadu Ribiću, koji već godinama rade za
velike američke izdavačke kuće.
– “Da, ušao sam u žrvanj. Posla je preko glave ali je zabavno i puno učim. Baš sam dobio narudžbu za novih 30 stranica.
To znači da više ne moram raditi nestripovske poslove da popunim budžet” – potvrdio je Tonći.
Iako se ne događa svaki dan da 21-godišnji klinac iz Opuzena dobije takvu priliku, vijest o njegovu ulasku na
američko tržište malo je koga iznenadila.
– “Tonći je već dugo najveća nada. Ima ogroman talent i jako ga zanima strip. To je onaj tip crtača koji
sjedne u park u pauzi između predavanja i crta ljude. Sličan je i Frano Petruša, koji je možda stavljen u drugi plan
jer je stariji”-objašnjava Tihomir Tikulin- Tico, pokretačfestivalaCrtaniromanišouistrip fanzina Endem. Tico je bio
među prvima koji su primijetili Zonjićev talent.
– “Skužili smo ga preko mog frenda koji je uređivao časopis Futura. Tonći je tamo debitirao s naslovnicom,
imao je 16 ili 17 godina. Otišli smo na njegov sajt i u nevjerici gledali vrlo zrele radove nekog klinca”
– prisjetio se. Iako su ga odmah počeli “cimati” da se bavi stripom, Tonći je u to doba bio više
zainteresiran za dizajn kompjuterskih igrica. Prekretnica se dogodila 2000. godine, kada mu je u ruke došlo reizdanje stripa Citati, kojeg je prerano preminuli Edvin Biuković napravio s Darkom Macanom. Fasciniran Biukovićevim radom, posvetio se stripovima. Nakon osam godina brušenja zanata, u Tonćijevim je radovima i dalje jasno vidljiv snažan utjecaj Edvina Biukovića, kao i Amerikanca Alexa Totha te jednostavnih formi novinskog stripa. Iako i sam kaže kako još nema dovoljno radova da bi mogli govoriti o formiranom stilu, Tonćijevi radovi vidljivo streme crno-bijeloj izravnosti. U svojim realističnim crtežima oslanja se na jasne linije i sjene bez nepotrebnog šatiranja.
Sličan je, ali mnogo veseliji, stil Frane Petruše, deset godina starijeg Tonćijevog kolege. U njegovim crtežima
prevladavaju živost i dinamika, a često se igra i elementima karikature. Na njega je također snažno utjecao
Biuković, kao i Štef Bartolić. Od stare garde tu su bili Maurović, Reisinger i Kordej. Kaže, strane uzore
nije trebao jer mu je ekipa majstora bila pod nosom. Petruša je imao lošu sreću da se crtački razvijao tijekom 90-ih, kada je tržište stripa bilo gotovo istrijebljeno, zbog čega se bio prisiljen afirmirati kroz svijet sportskih ilustracija. Danas ima agenta u Londonu, mnogo crta za strane udžbenike, no ljubav prema stripu ne miruje.
– “Ilustraciju doživljavam kako kadar stripa. Zakoni crtanja uvijek su isti. Ipak me dugo frustriralo što nisam imao više
vremena za strip. Da ne moram spavati, sve bi se stiglo, ovako uvijek nešto mora patiti. Zato sam sada odlučio neka patnice budu ilustracije, te radim na vlastitom projektu, ratnom stripu Papak” – kaže.
Petrušina priča nije jedina. Većina naših autora egzistira baveći se ilustracijom, dok stripove rade u slobodno
vrijeme.
– “Od stripa mogu živjeti dvije-tri osobe. To su prije svega Štef Bartolić, koji istovremeno crta za Modru Lastu i Playboy,
te Dubravko Mataković. Macan bi isto mogao da se potrudi. Ostali crtaju za strance ili se bave raznim reklamnim glupostima kako bi preživjeli – objašnjava Tico. Nedavno se ipak pojavio mladac koji je pokazao da se u svijet stripa može ući izravno i na velika vrata. Radi se o Stjepanu Šejiću, 26-godišnjaku iz Crikvenice koji već dvije godine radi za američkog izdavača Top Cow. Šejićeva je priča jedinstvena jer nikada nije bio vezan za starije kolege sa domaće scene.Već bio na fakultetu kada je ostao fasciniran američkim serijalom Witchblade, koji je fuzija super-herojskog žanra i fantasyja. Počeo je bjesomučno precrtavati likove iz stripa i stavljati svoje uratke na internet. Istovremeno je učio koristiti Photoshop, proučavao je tehnikepoznatihcrtača,fizikusvjetla i sjene…
Spoj naoko sulude upornosti i talenta zaintrigirao je urednike Top Cowa, koji su Šejiću ponudili posao snova – rad na
omiljenom Witchbladeu, njihovom najuspješnijem izdanju. Početkom2006.potpisaoje ugovor kao kolorist, a odnedavno dobiva i zahtjevne crtačke angažmane.
– “Šejić ima odličnu priču. On je sjedio doma, crtao i stavljao radove na deviantart.To je dobra stvar s netom,
možeš sam objavljivati svoje radove. Odličan način prezentacije. Ako se nekome svidiš, potpuno je svejedno da li te našao na internetu ili si mu poslao mapu” – komentira Goran Sudžuka, gastarbajter koji je zadnje dvije godine proveo crtajući Vertigov hit serijalY: The last man. Iako već godinama crta za Amerikance, Sudžuka ne razmišlja o micanju iz Zagreba. Ipak ističe da je situacija za domaće autore nezahvalna jer u Hrvatskoj ne postoji izdavač koji može naručiti strip i platiti ga. Također, u Hrvatskoj ne postoje ni umjetničke škole za stripaše, dok je u Americi strip prihvaćena tema teorijskog razmatranja na sveučilištima.
